Piše: Ratnik svijetlosti

========================

U hrvatskom javnom prostoru već godinama traje rasprava koja se uvijek vraća na isto mjesto: na jedan uzvik, jedan simbol, jednu povijesnu sjenu. Tri riječi koje su postale politička detonacija, iako same po sebi ne mogu nikoga pretvoriti u ustašu, ekstremista ili prijetnju demokraciji. Da bi netko bio ustaša, mora postojati organizacija, program, djelovanje, ideologija, ciljevi. Uzvik – pogotovo u kontekstu HOS-a i Domovinskog rata – nije dovoljan da se nekoga svrstava u povijesni pokret koji je nestao prije osam desetljeća.

U javnom prostoru već se godinama ponavlja tvrdnja da je pozdrav „Za dom spremni“ zakonom zabranjen. To jednostavno nije istina. Nijedan zakon Republike Hrvatske ga ne zabranjuje. Ne postoji članak Kaznenog zakona, Prekršajnog zakona, niti bilo kakva uredba, pravilnik ili odluka Vlade koja bi taj pozdrav proglasila zabranjenim. Postoji samo preporuka jednog savjetodavnog tijela iz 2018. godine — Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima — koju je Vlada tek „primila na znanje“. Taj dokument nema pravnu snagu, ne obvezuje nikoga i ne predstavlja zabranu.

Često se spominje i Ustavni sud, kao navodni „dokaz“ da je pozdrav zabranjen. No Ustavni sud nikada nije donio presudu, odluku ili rješenje kojim bi pozdrav bio zabranjen. On je 2020. godine objavio priopćenje u kojem navodi da je pozdrav povijesno ustaški i protiv vrijednosti Ustava — ali priopćenje nije zakon, nije propis, nije zabrana i ne obvezuje sudove. Sudovi se na tu preporuku i priopćenje ponekad pozivaju, ponekad ne, i zato presude nisu ujednačene. Da zabrana postoji, presude bi bile jednake. Ovako, sudovi improviziraju u praznom prostoru, a mediji taj prostor pretvaraju u političku dramu.

U demokraciji je sasvim legitimno reći da je sud pogriješio. Svaki građanin ima pravo na kritiku, pravo na stav, pravo na neslaganje. Ali nije legitimno osobnu ocjenu pretvarati u opće mišljenje, u „sramotnu presudu“, u moralni sud nad pravosuđem. To više nije kritika — to je politički pritisak. A pritisak na sudove, bez obzira odakle dolazi, uvijek je opasan.

U slučaju Skeje sud je donio odluku koja se uklapa u dosadašnju praksu. Nije to ni skandal, ni državna kriza, ni dokaz raspada sustava. To je samo presuda. No u medijskom prostoru ništa ne može biti „samo presuda“. Sve mora biti drama, sukob, ideološki rat, moralna panika. I tako se od tri riječi stvara politička oluja.

Zanimljivo je da u toj oluji najviše štete ne čini sam uzvik, nego oni koji od njega žive. Mediji stvaraju narativ da je Hrvatska u stalnoj krizi, da je pravosuđe na rubu, da se branitelji dijele na „dobre“ i „loše“, da se povijest vraća kroz simboliku. Svaka presuda postaje skandal, svaka odluka sudaca politička, svaki branitelj koji izgovori ZDS automatski ekstremist. To je slika koja nema veze s realnošću, ali ima veze s klikovima.

Takva dramatizacija zapravo pomaže ekstremnoj desnici više nego bilo koji uzvik. Jer pretjerana reakcija stvara osjećaj progona, a osjećaj progona je najjače gorivo za mobilizaciju. Skejo svojim uzvikom ne može proizvesti ni djelić političkog efekta koji proizvede medij kada od toga napravi nacionalnu dramu. I tako se paradoks zatvara: oni koji se navodno bore protiv ekstremizma, svojim postupcima ga nesvjesno hrane.

Stvarna opasnost za demokraciju nije u simbolu. Nije u Skeji. Nije u povijesnoj sjeni. Stvarna opasnost je u medijskoj industriji skandala koja od svake presude radi političku bombu, od svakog simbola ideološki rat, a od svakog branitelja karikaturu. Demokracija ne slabi zbog tri riječi. Slabi zbog onih koji od tih riječi stvaraju priču koja im donosi moć, utjecaj ili profit.

I zato je možda vrijeme da se zapitamo: tko zapravo proizvodi ekstremizam? Onaj koji izgovori uzvik — ili onaj koji od tog uzvika napravi političku konstrukciju koja nema veze s istinom.