Piše: Željko Tomašić
========================
U Međimurju djeluje tijelo koje nosi važan naziv: Vijeće za prevenciju. Već sam naziv govori sve – to bi trebalo biti mjesto gdje se promišlja unaprijed, gdje se analiziraju uzroci, gdje se planira kako spriječiti da se neželjeni događaji uopće dogode.
Međutim, na posljednjoj sjednici Vijeća dogodilo se nešto što je postalo uobičajeni obrazac u našem društvu: umjesto prevencije, raspravljalo se o posljedicama.
Prema službenom izvještaju Županije, na sjednici se govorilo o:
- pojačanom angažmanu policije na terenu
- povećanju broja video kamera
- operativnim mjerama nakon sigurnosnih incidenata
- tehničkim rješenjima nadzora
- policijskim aktivnostima u zajednici
Drugim riječima: o svemu što dolazi nakon što se problem već dogodio.
To nije prevencija. To je reakcija.
Međimurje nema sustavnu prevenciju — ima samo rješavanje posljedica
Ako pogledamo stvarno stanje na terenu, vidimo da u Međimurju:
- nema sustavnih programa prevencije nasilja
- nema kontinuiranih edukacija u vrtićima i školama
- nema programa za rizične skupine mladih
- nema sustavne prevencije ovisnosti
- nema rada na mentalnom zdravlju zajednice
- nema dugoročnih socijalnih intervencija
- nema koordiniranog rada s obiteljima u krizi
- nema javnih kampanja o nenasilju, toleranciji i uvažavanju
- nema medijskih sadržaja koji potiču razumijevanje i zajedništvo
Sve se svodi na gašenje požara: kad se nešto dogodi — reagiramo. Kad se dogodi incident — pojačamo policiju. Kad se dogodi nasilje — stavimo kameru. Kad se dogodi problem — sazovemo sjednicu.
To nije prevencija. To je upravljanje posljedicama.
Što je stvarna prevencija?
Prevencija počinje mnogo ranije i traje mnogo duže. Ona uključuje:
- odgoj u vrtićima: razvoj empatije, nenasilne komunikacije, socijalnih vještina
- rad u školama: edukacije o nasilju, ovisnostima, mentalnom zdravlju, toleranciji
- rad s mladima: sportski, kulturni i društveni programi koji ih izvlače iz ulice
- rad s obiteljima: podrška roditeljima, savjetovališta, rani rad s rizičnim obiteljima
- rad u zajednici: jačanje socijalne kohezije, zajedničke aktivnosti, volontiranje
- mentalno zdravlje: dostupna psihološka podrška, radionice, savjetovanja
- medijska edukacija: kampanje o nenasilju, uvažavanju, razumijevanju
- socijalne intervencije: rad s marginaliziranim skupinama, integracija, podrška
- suradnja institucija: škole, centri, udruge, policija, županija – svi zajedno
To je prevencija. To je ono što razvijene zemlje rade. To je ono što mi – ne radimo.
Zašto je to važno?
Jer kamere ne sprječavaju nasilje. Policija ne sprječava impulzivne incidente. Kazne ne mijenjaju ponašanje. Represija ne odgaja.
Sve to može pomoći nakon događaja, ali ne sprječava da se dogodi.
Ako tijelo koje bi trebalo biti nositelj preventivnih politika postane mjesto za operativne rasprave o posljedicama, onda društvo ostaje bez ikoga tko se bavi uzrocima.
A bez rada na uzrocima – problemi se ponavljaju.
Što bi Vijeće za prevenciju trebalo raditi?
Ako želi ispuniti svoju svrhu, Vijeće bi trebalo:
- izraditi županijsku strategiju prevencije
- uvesti programe u vrtiće i škole
- pokrenuti javne kampanje o nenasilju i toleranciji
- razviti programe za mlade u riziku
- osigurati psihološku podršku u zajednici
- raditi s obiteljima u krizi
- poticati medije na edukativne sadržaje
- koordinirati rad svih institucija
- pratiti rezultate i prilagođavati mjere
To je prevencija. To je dugoročno. To je teško. Ali je jedino što daje rezultate.
Zaključak
Vijeće za prevenciju ima važnu ulogu. Ali ako raspravlja o policijskim ophodnjama i kamerama, onda to više nije Vijeće za prevenciju — nego Vijeće za posljedice.
A kad tijelo za prevenciju raspravlja o posljedicama, onda – kako bi se reklo u narodu – promašili smo i šefa i stanicu.
