Piše: Željko Tomašić

========================

U hrvatskom civilnom sektoru postoji jedna tiha, ali sveprisutna pojava: javna tijela često ne provode projektno financiranje, nego nešto sasvim drugo — administrativno dijeljenje simboličnih iznosa, bez stvarne evaluacije, bez kriterija i bez jasne veze između prijavljenog programa i odobrenih sredstava.

Na papiru, sustav izgleda uredno. Postoje javni pozivi, obrasci, kriteriji, bodovanje, ciljevi, prioriteti i očekivani rezultati. Udruge pripremaju sadržajne programe, definiraju ciljeve, planiraju aktivnosti, izrađuju proračune, opisuju učinke i prilažu dokumentaciju.

No u praksi, vrlo često se događa nešto sasvim drugo.

Umjesto projektne evaluacije — špranca

Umjesto analize sadržaja, kvalitete, učinka i realnosti proračuna, udruge dobivaju standardizirane iznose koji se ponavljaju iz godine u godinu, neovisno o:

• opsegu aktivnosti,
• broju sudionika,
• stvarnim troškovima,
• kvaliteti prijave,
• inovativnosti programa,
• razini pripreme,
• ili društvenom učinku.

Takva praksa ima jednu posljedicu: odobreni iznos često nema nikakve veze s prijavljenim projektom.

U civilnom sektoru postoji nepisano pravilo:

Ako se odobri manje od 50% proračuna, projekt zapravo nije prihvaćen — samo je administrativno „prošao“.

To nije financiranje programa. To je ritualno dijeljenje milostinje, gdje se udruge tretira kao dekoraciju, a ne kao stvarne nositelje društveno korisnih aktivnosti.

Aktivnosti umjesto projekata

Još je izraženiji problem kada se javni pozivi ne tretiraju kao projektno financiranje, nego kao „sufinanciranje aktivnosti“.

U takvim slučajevima:

• ne traži se rebalans,
• ne provodi se evaluacija,
• ne provjerava se usklađenost ciljeva i sredstava,
• ne analizira se učinak,
• ne vrednuje se kvaliteta prijave.

Udruge se potiče da „nešto provedu“, a sustav se zadovoljava time da je „nešto odobreno“.

To je administrativna forma, ne razvojna politika.

Posljedice za udruge

Takva praksa ima nekoliko dugoročnih posljedica:

• programi se svode na minimum, jer se ne mogu provesti u punom opsegu,
• udruge se demotiviraju, jer se trud ne vrednuje,
• kvaliteta se ne nagrađuje, pa se gubi smisao ulaganja u pripremu,
• mladi stručni kadrovi odlaze, jer sustav ne prepoznaje profesionalnost,
• civilni sektor stagnira, jer nema poticaja za razvoj.

Udruge koje rade ozbiljno, sustavno i profesionalno često se nalaze u apsurdnoj situaciji:

moraju provoditi kvalitetne programe u sustavu koji ne prepoznaje kvalitetu.

Što bi projektno financiranje trebalo biti?

Pravo projektno financiranje ima jasne elemente:

• evaluaciju sadržaja,
• vrednovanje učinka,
• provjeru realnosti proračuna,
• usklađenost ciljeva i aktivnosti,
• poticanje inovativnosti,
• nagrađivanje kvalitete,
• transparentno bodovanje.

To je ono što civilni sektor treba — i ono što mnoge udruge već godinama pokušavaju raditi.

Sustav koji bi trebao biti temelj razvoja civilnog društva, često se svodi na administrativnu rutinu.

Udruge nisu dekoracija. Udruge nisu statistika. Udruge nisu „korisnici milodara“.

Udruge su nositelji društvenog razvoja, čuvari vrijednosti, pokretači promjena i partneri javne vlasti.

Vrijeme je da se tako i tretiraju.