
Piše: Željko Tomašić
========================
Ako ste posljednjih mjeseci pratili hrvatsku političku scenu, mogli ste steći dojam da se Hrvatska nalazi pred nekakvom dramatičnom odlukom: hoće li Predsjednik “dignuti vojsku”, hoće li Vlada “preuzeti zapovijedanje”, hoće li počasna postrojba u Parizu postati povod za ustavnu krizu?
Mediji prenose izjave jedne i druge strane, ankete pitaju “koga podržavate”, a javnost se zabavlja kao da se radi o izboru navijačkih klubova.
A istina? Istina je jednostavna, dosadna i — što je najvažnije — potpuno suprotna od onoga što se sugerira.
U miru Oružanim snagama upravlja Vlada RH i ministar obrane.
To nije moj stav. To nije politička simpatija. To nije “tumačenje”.
To je ustavna činjenica.
I nije nova. Još 2015., u vrijeme predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović jasno je rekao:
“U miru Oružanim snagama upravlja Vlada RH i ministar obrane.”
To je tada bilo prihvaćeno bez drame, bez anketa, bez političkog kazališta. Danas, kad se ista rečenica izgovori, nastaje medijski spektakl.
Predsjednik jest vrhovni zapovjednik — ali samo u okviru zakona.
Predsjednik Republike ima važnu ulogu u obrambenom sustavu, ali ta uloga u miru nije operativna. Predsjednik:
- ne izdaje zapovijedi postrojbama,
- ne upravlja operativnim planiranjem,
- ne može samostalno narediti uporabu vojske,
- ne može “dignuti vojsku”,
- ne može napraviti državni udar,
- ne može uvesti vojnu upravu.
To je pravno nemoguće. Ustav je napisan upravo da spriječi takve scenarije.
Operativno zapovijedanje u miru je jasno:
- Vlada RH,
- ministar obrane,
- načelnik Glavnog stožera OS RH.
Predsjednik sudjeluje u strateškim odlukama, ceremonijalnim ovlastima i davanju suglasnosti — ali ne zapovijeda vojskom.
Kada Predsjednik postaje stvarni zapovjednik?
Samo u dva slučaja:
1. Ratno stanje
Ako Sabor proglasi ratno stanje, Predsjednik preuzima operativne ovlasti — ali opet u okviru zakona.
2. Neposredna ugroženost države
Ako se Sabor ne može sastati, Predsjednik donosi odluke na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade.
Ni tada ne može sam.
Pa zašto se onda glumi da je riječ o “velikoj ovlasti”?
Zato što politički sukob funkcionira samo ako se stvori dojam da se radi o nečemu ogromnom, sudbonosnom, dramatičnom. Ako se jasno kaže da je riječ o protokolu — a ne o zapovijedanju vojskom — cijela predstava pada u vodu.
Počasna postrojba nije “slanje vojske”. To je protokol. Predstavljanje države. Simbol.
Ali simboli su zgodni za političke obračune. Operativa — ne.
Branitelji znaju razliku. Javnost ne.
Mi koji smo radili u sustavu znamo kako vojska funkcionira. Znamo što je zapovijedanje, a što ceremonija. Znamo što je operativna odluka, a što protokol.
Zato nas ovakve političke predstave zbunjuju. Ne zato što ne razumijemo sustav — nego zato što ga razumijemo predobro.
Zaključak? Vrlo jednostavan.
U miru:
- Vlada upravlja Oružanim snagama.
- Ministar obrane zapovijeda.
- Načelnik GS OSRH provodi.
- Predsjednik sudjeluje — ali ne zapovijeda operativno.
Sve ostalo je politička buka.
A hrvatski obrambeni sustav je stabilan, profesionalan i ustavno zaštićen od bilo kakve samovolje. I to je dobra vijest — i za državu, i za branitelje, i za sve građane.




