1991. – Pojačani napadi i pritisci na hrvatska područja
U prvoj polovici srpnja 1991. bilježe se učestali napadi na hrvatska mjesta u istočnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu i Dalmaciji. Paravojne srpske snage i dijelovi JNA provode blokade prometnica, napade na policijske postaje i zastrašivanje stanovništva.
Hrvatska policija i ZNG nastavljaju učvršćivati obranu ključnih točaka, posebno oko strateških komunikacija i naselja koja su bila izložena stalnim provokacijama.
1992. – UNPROFOR preuzima dio odgovornosti
Na okupiranim područjima formalno je na snazi primirje, ali incidenti se nastavljaju. Hrvatska vojska i policija bilježe povremene napade i provokacije, dok UNPROFOR pokušava stabilizirati stanje na terenu. U isto vrijeme provode se pregovori o razmjenama zarobljenika i humanitarnim koridorima.
1993. – Aktivnosti HV-a na više bojišta
Hrvatska vojska provodi niz taktičkih akcija radi poboljšanja položaja na bojišnici. Posebno su aktivne postrojbe na južnom bojištu i u sjevernoj Dalmaciji. Politički pritisci oko budućeg uređenja okupiranih područja dodatno obilježavaju srpanj 1993.
1994. – Konsolidacija i pripreme
HV nastavlja jačati operativne sposobnosti, provodi obuku i konsolidaciju postrojbi. U srpnju se bilježe aktivnosti koje su dio šireg plana za buduće operacije, uključujući izviđanja, logistička pripremanja i jačanje ključnih postrojbi.
1995. – Završne pripreme za oslobađanje Hrvatske
U srpnju 1995. hrvatske snage provode intenzivne pripreme za operaciju Oluja. Na terenu se bilježe napetosti, ali i jasni znakovi slabljenja okupatorskih struktura. Koordinacija, izviđanja i pripreme postrojbi ulaze u završnu fazu.
12. srpnja 1995. – Nakon pada Srebrenice
Dan nakon pada Srebrenice, zločini nad bošnjačkim civilima ulaze u najtežu fazu. Masovna pogubljenja i deportacije provode snage Vojske Republike Srpske, što je kasnije međunarodno definirano kao genocid. Ovaj događaj ostaje trajno upozorenje o posljedicama mržnje, ekstremizma i neuspjeha međunarodne zajednice da zaštiti civile.
