Fotografija je nastala krajem 1991. godine, u danima kada je Novska bila jedno od mjesta gdje se ispisivala povijest, ali i gdje su se stvarala prijateljstva koja su nadživjela rat. Na slici je skupina pripadnika 1. gardijske brigade “Tigrovi”, a među njima sam bio i ja, Zvonko Radaljac. Bili smo mladi, odlučni i — što je najvažnije — zajedno.

U Novskoj smo proveli i lijepe i teške dane. Domaći ljudi primili su nas srdačno, onako kako samo Slavonci znaju: otvorenih vrata, otvorenog srca, s toplom riječju i osjećajem da nismo sami. U takvim trenucima čovjek shvati koliko je važna podrška običnih ljudi, onih koji ti daju snagu samo time što ti kažu: “Dečki, držite se.”

Naša mala skupina bila je gotovo nerazdvojna. Posao nam je bio izvidnica — šume, poljski putovi, rubovi naselja, stalno kretanje, stalno osluškivanje. Teren oko Novske bio je naš svakodnevni život: mirisi zemlje, tišina šume, zvukovi koji ti govore više nego riječi. Tko je bio u izvidnici, zna da se čovjek tada najviše oslanja na onoga tko hoda uz njega. I zato se ta prijateljstva ne zaboravljaju.

Bilo je dana kada smo se smijali do suza, i dana kada se nije imalo što reći. Ali uvijek smo bili zajedno. Kasnije su počela premještanja — jedan ode u drugu postrojbu, drugi na novi teren, treći na novu zadaću. Od naše male skupine ostalo nas je samo nekoliko, a danas, od svih tih lica na fotografiji, nas dvojica još uvijek držimo kontakt. Vrijeme prođe, ali neke veze ostanu.

Moj put je nakon Novske otišao dalje, u 7. gardijsku brigadu "Pume". Opet šume, ali ovaj put dalmatinske planine, kamen, krš, vjetar koji reže lice. Drugačiji teren, ali isti osjećaj — oslanjaš se na čovjeka do sebe, i on na tebe.