Andrija Kristić iz Vareša i Boro Jonjić iz Zenice, dali su život za čast i dostojanstvo HVO-a – posljednje žrtve domovinskog rata
U listopadu 1995 godine, po okončanju operacije Maestral, uspostavljeno je primirje, kao preduvjet realiziranja mirovnih pregovora u Deytonu. Postrojbe HVO-a nalazile su se na dostignutim pozicijama i uspostavljenoj crti obrane. U neizvjesnosti hoće li primirje prerasti u mir ili biti prekršeno za minut, sat ili dan…
U tom primirju 18.10.1995. godine jedan pripadnik 44. domobranske bojne HVO Zenica je nesretno pao sa crte obrane u kanjon rijeke Ugar, koji je bio međuzona postrojbi HVO-a i vojske Srba , a od posljedica pada je smrtno stradao na licu mjesta. Vijest o smrti uznemirila je branitelje, ali i nemogućnost izvlačenja tijela poginulog iz kanjona, potpuno ih je shrvala. Natporučnik Andrija Kristić, pomoćnik za obavještajne poslove u 96. Dom.pukovniji HVO Bobovac Vareša, a u tom momentu časnik IZM ZP Vitez (TG-3, OG Istok), dragovoljno je preuzeo obvezu da osobno pokuša izvući tijelo poginulog i ako je dobro znao da je poduhvat izuzetno rizičan zbog dubine strmog kanjona koja se kretala od 200-400 metara ali i zbog neprijatelja koji je vrebao sa druge strane kanjona .
Andriji Kristiću se dragovoljno pridružuje dočasnik Boro Jonjić ( član saniteta ) iz 44.dp HVO Zenica i odlučuju se, uz pomoć konopa spustiti u kanjon.
Svjesni opasnosti spuštanja u kanjon, koje je moralo proći neopaženo od strane pripadnika vojske srba sa druge strane kanjona, kreću. Neopaženo zbog činjenice da svaki osjećaj ugroženosti bilo koje vojne i otvaranje međusobne vatre ujedno može od incidenta prerasti u potpuni prekid primirja.
Nakon uspješnog spuštanja u kanjon, shvatili su da njihova namjera da se svežu tijelo konopima i da se vrate neopaženo iz kanjona penjući se uz litice prilično rizično. Opciju napuštanja, dragovoljno preuzete opasne obveze i ostavljanja tijela u kanjonu Kristić i Jonjić nisu uzimali u razmatranje. Kristić ja samo poslao poruku na IZM ZP Vitez (TG-3, OG Istok),: „tijelo poginulog pripadnika HVO neće razvlačiti divlje zvijeri i zato ga mi nosimo i uz Božju pomoć vidimo se sutra na onom mjestu gdje smo bili prije dva dana u 14.20“ .
Ova poruka bila je jasna svima na IZM ZP Vitez (TG-3, OG Istok),, da će smrtno stradalog nositi nizvodno rijekom Ugar kroz kanjon da bi došli na cestu Jajce-Mrkonjić grad, gdje se ulijeva Ugar u Vrbas. Slijedilo je iščekivanje taj dan, noć, sutradan.
U par navrata morali su se primiriti, da ne budu otkriveni od strane pripadnika vojske Srba koje su uočavali na litici. Noć je bila hladna, oni umorni a sve je teže bilo nositi poginulog, ali nisu odustajali.
Kada su sutra dan (19.10.1995. godine) došli nadomak odredišta tj. ušća Ugra u Vrbas, na oko 150 metara do ceste, uočili su da je ispred njih minsko polje. Svjesni opasnosti prolaska kroz minsko polje, odlučuju da prvo zakopaju tijelo poginulog branitelja u riječni pijesak, prave križ od granja, a oni kreću kroz minsko polje u cilju savladavanja tih zadnjih 150 metara.
Nakon uspješno uklonjene dvije protupješadijske mine, Jonjić aktivira jednu, a pri padu drugu i umire nedugo zatim. Od te eksplozije Kristić biva ranjen.
Kristić previja svoju ranu i spušta se 20 metara do vode a nakon izvjesnog vremena uspostavlja radio vezu, sa zapovjednikom satnije iz sastava 95.dom.pukovnije Kreševo, Andrijom Miličević koji mu priopćava da sa svojim pripadnicima kreće u pomoć. Ovaj kontakt prati i zapovjedništvo TG-3 koje je bilo smješteno u Bjelajcima kod Mrkonjić Grada, nakon čega se jedan dio pripadnika 2. Gmtbr HVO-a upućuje u tom smjeru . Ubrzo, potom Kristić uočava da su pripadnici srpske vojske , na litici iznad njega i da su spremni otvoriti paljbu u pravcu mosta na rijeci Vrbas, pored koga je jedino moguće mu doći u pomoć. Kristić onda šalje poruku Miličeviću: „ Imenjače hvala ti, ne prilazite svi ćete izginuti, bolje ja nego vas trideset. Smislit ću nešto.“ Poslije toga veza više nije bila moguća jer je baterija na njegovom radio uređaju bila potrošena.
Bližila se neizvjesna noć, a Kristiću je sve teže bilo zaustavljati krvarenje. Strahovao je da se pod okriljem noći ne spuste u kanjon pripadnici vojske Srba i da ne bude zarobljen. Odlučio je u diktafon u koji je snimio sve momente tijekom ove zadaće, snimiti posljednju poruku svojoj supruzi, sinu i nerođenom sinu, odmotati ranu i spustiti nogu u vodu da brže iskrvari i izdahne, moleći krunicu koju je prethodno skinuo s vrata.
Dan kasnije, nakon dogovora sa pripadnicima UN-a, IFOR-a i vojske Srba , napravljena je potraga i izvršeno izvlačenje sva tri tijela. Tom prigodom pronađen je diktafon na kojem su zabilježene posljednje poruke Andrije i kao takve treba da uđu kao povijesni dokument koji svjedoči o hrabrosti hrvatski vojnika u domovinskom ratu.
Moramo napomenuti, da je Andrija Kristić u rujnu 1992 bio ranjen na Carevom polju u Jajcu a tri godine nakon toga pogiba na linijama obrane oslobođenog Jajca, kao posljednja žrtva domovinskog rata na ovom dijelu bojišta.
Ovi hrabri ljudi su zadnje žrtve rata u neizvjesnom primirju koje je, ipak, preraslo u mir u kojem mi danas živimo .
Tragedija Kristića i Jonjića oslikava čast i dostojanstvo svih pripadnika HVO-a, posebno poginulih branitelja.
