General na krivom mjestu optužbi: Još jedan pokušaj razjedinjenja branitelja – i još jedan koji neće proći
Dok Hrvatska ovih dana obilježava Oluju, dok se prisjećamo dana kada je sloboda ponovno prodisala, u medijskom prostoru ponovno se pojavljuju tekstovi koji pokušavaju preokrenuti povijest. Priče o “zaboravljenim herojima”, “skrivenim istinama” i “ukradenoj slavi” iskaču baš u vrijeme kada bi se trebalo govoriti o zajedništvu, profesionalnosti i pobjedi. I, gotovo po pravilu, u središtu tih konstrukcija nađe se jedno ime: general pukovnik Petar Stipetić.
General koji nikada nije tražio slavu. General koji je u rat ušao tiho, radio tiho, pobjeđivao tiho — i otišao tiho. General koji je, paradoksalno, baš zbog svoje profesionalnosti postao najlakša meta onih koji Oluju žele pretvoriti u senzaciju.
Ali ovaj put, kao i svaki put dosad, istina je jača od konstrukcija. A hrvatski branitelji — koji su preživjeli rat, a sada preživljavaju i medijske ratove — prepoznaju kada se pokušava posijati razdor. I neće to dopustiti.
Priča koja se raspada čim se pogleda karta
Da bi se razumjelo zašto su napadi na Stipetića nelogični, dovoljno je pogledati kartu. Ne političku, ne medijsku, nego onu stvarnu, vojnu, kakvu su gledali zapovjednici u kolovozu 1995.
Jer Oluja nije bila jedna crta. Oluja je bila mozaik smjerova, svaki sa svojom težinom, svojom logikom, svojim zapovjednicima.
I tu počinje problem senzacionalističkih tekstova: oni miješaju smjerove koji se nisu preklapali.
Karlovac: Crnjac na Kordunu, daleko od mjesta predaje
General Miljenko Crnjac, zapovjednik Zbornog područja Karlovac, vodio je operacije na pravcima koji su bili među najtežima u cijeloj Oluji. Ogulin, Plaški, Slunj, Kordun — šuma, brda, utvrđene crte, duboko ukopane pozicije. Njegove su postrojbe danima gurale naprijed kroz teren koji je sam po sebi bio neprijatelj, oslobađale sela, stabilizirale Kordun i zatvarale južni dio operacije.
To je bio ogroman posao. Ali to je bio posao na potpuno drugom dijelu ratišta.
Na području gdje se predala vojska RSK — Crnjac nije bio.
Banovina: Stipetić na mjestu gdje se sudbina korpusa lomila
Predaja 21. korpusa SVK dogodila se na Banovini. Na pravcu Sisak–Petrinja–Glina–Kostajnica. Na području kojim je zapovijedalo Zborno područje Zagreb.
I upravo tu, 5. kolovoza, predsjednik Tuđman šalje generala pukovnika Petra Stipetića da preuzme zapovijedanje nakon smjene generala Basarca.
Banovina je u tom trenutku bila najosjetljiviji sektor Oluje. Petrinja je danima stajala kao zid koji se nije dao probiti; vojnici su se vraćali s crte s pogledima koji su govorili više od riječi, a zapovjednici su znali da se operacija na tom dijelu ratišta može prelomiti u bilo kojem smjeru. Na cestama su se miješale kolone civila koji su bježali iz svojih domova i postrojbe koje su pokušavale održati ritam napredovanja; UN-ovi promatrači pojavljivali su se na mjestima gdje ih nitko nije očekivao, postavljali pitanja, stvarali pritisak, upozoravali na “humanitarne rizike”, a sve je izgledalo kao da se Oluja na Banovini vodi na tankoj liniji između pobjede i tragedije.
U takvu situaciju dolazi Stipetić. Ne kao politički general, ne kao čovjek koji traži kameru, nego kao profesionalac koji zna što znači preuzeti sektor u trenutku kad se sve lomi.
On radi ono što je radio cijeli rat: smiruje zapovjednike, konsolidira postrojbe, vraća ritam, vraća povjerenje, vraća inicijativu i probija Petrinju. To je trenutak koji se rijetko spominje, ali bez njega — predaje ne bi bilo.
Obruč koji se stezao od prvog dana Oluje
Za razliku od medijskih konstrukcija, VI. Zborno područje Bjelovar nije “naknadno uvedeno”. Bjelovar je bio u operaciji od prvog dana Oluje, jer je procjena Glavnog stožera bila jasna: Banovina će biti tvrda, Petrinja će biti tvrda, a srpske snage na tom području neće se slomiti bez udara u bok i upravo to se dogodilo.
Dok su se postrojbe ZP Zagreb borile za svaki metar Petrinje, snage VI. ZP Bjelovar na potezu od Jasenovca do Krapja forsirale su Savu iz pokreta, pod vatrom, u uvjetima koji su podsjećali na najteže prizore iz prijašnjih operacija. Nakon prelaska rijeke, bez predaha, nastavile su gurati prema Hrvatskoj Kostajnici, zatvarajući pravce povlačenja i stvarajući pritisak koji je od prvog dana Oluje stezao obruč oko 21. korpusa SVK.
Kad je Petrinja konačno probijena, taj se obruč zatvorio. I tada je pukovnik Bulat shvatio da više nema kamo.
Pa kako onda nastaje priča o “ukradenoj slavi”?
Jednostavno: miješanjem smjerova koji se nisu preklapali.
Crnjac je vodio operacije na Kordunu. Đanko je vodio operacije VI. ZP Bjelovar, osiguravao bokove ZP Zagreb i stvarao pritisak koji je od prvog dana Oluje mijenjao tijek borbi. Obojica su radila svoj dio posla — i radili ga dobro.
Ali predaja se dogodila na Banovini. Na sektoru ZP Zagreb. Pod zapovjedništvom Petra Stipetića.
Ako bi netko tvrdio da je Stipetić “ukrao slavu” Crnjcu, onda bi po istoj logici morao tvrditi da je “ukrao slavu” i Luki Đanku — što nitko ne govori, jer je to jednako besmisleno.
Sve ostalo je — medijska konstrukcija. Još jedna u nizu onih koje se pojavljuju baš u vrijeme Oluje, baš u vrijeme kada se branitelji okupljaju, baš u vrijeme kada se pokušava posijati razdor među ljudima koji su zajedno stvarali hrvatsku slobodu.
Ali kao i svaki put dosad — neće im proći.
Branitelji znaju istinu. Branitelji znaju tko je bio gdje. Branitelji znaju tko je vodio koje postrojbe. Branitelji znaju tko je probio Petrinju, tko je stezao obruč, tko je preuzeo predaju.
I branitelji znaju da je general pukovnik Petar Stipetić bio — i ostao — general časti.
Željko Tomašić
