Sredina listopada 1991. jesen. Sportska satnija ili bolje rečeno jedan vod od 34 dragovoljca dolazi na Pakračko bojište. Bez većeg ratnog iskustva osim ako to nije zauzimanje vojarne i karaula te vožnja veće količine oružja u Šibenik, Vodice i Pirovac, postrojba dolazi na teren na kome je sukob svakodnevan a stradanje neizbježno. Razmješteni na tri lokacije pokrivamo prostor od nekoliko kilometara i preko noći postajemo ratnici. Isti dan po dolasku „netko“ je javio a lokalna radio postaja objavila informaciju da da je na ovaj prostor došlo 116 specijalnih ustaških koljača iz Čakovca. U prvi trenutak pitali smo se tko su ti, dok nismo shvatili da se da se to odnosi na nas. Nije nas to previše zabrinulo jer su tom „propagandom“ radili na svoju štetu.
 |
Tek što smo se rasporedili na položajima napadnuti smo minobacačkom vatrom a jedan jastreb ili galeb pozdravio nas je mitraljiranjem kuće u kojoj smo bili. Drugi dan imamo i prvi otvoreni sukob, naša izvidnica odlazi u obližnje selo Toranj i po povratku biva napadnuta. Dvojicu ranjenih prevozimo u bolnicu a vozač ostaje bez auta ali srećom neozlijeđen. Treći dan dobivamo prvi ručak a po prvi puta i „motorolu“ koja postaje naše jedino sredstvo veze. Utvrđujemo naše položaje i trudimo se u postojećim uvjetima preživjeti. |
| U poslijepodnevnim satima do nas dolazi satnija Dobrovčana i po zapovjedi nadređenih pridružujemo im se na zadatku. Na našim položajima ostavljamo straže a nas dvadesetak kreće prema šumi Turkovači. Vrijeme se mijenja i polako počinje kiša a mi u koloni zajedno sa domaćinima idemo u nepoznato. Nakon otprilike dva sata prvi puta stanemo kod nekoga šumskog izvora i tada saznajemo što nam je zadatak; proći kroz Turkovaču, izbjeći moguće neprijateljske položaje, doći iznad mjesta Dobrovac te izvući preostale stanovnike i vratiti se s njima na sigurno. |  |
Dobrovac je mjesto između Lipika i Kukunjevca i u njemu je ostalo nekoliko starijih stanovnika, uglavnom onih koji su vjerovali da ih nitko neće dirati. Dolaskom do kraja šume stanemo a desetak izviđača odlazi u selo pronaći svoje mještane i pod okriljem noći dovesti ih do nas. Kiša sve jače pada a pucnjava odjekuje na sve strane. Neprijatelj neumorno tuče po našima u Lipiku i Pakracu. Srećom nas još nisu otkrili.
Nakon sat vremena izviđači javljaju da su našli svoje ali i odlučili da zbog kiše ostanu prenoćiti u Dobrovcu a u ranim jutarnjim satima pokušati će se izvući. Tada slijedi najteži dio za sve nas koji smo ostali na rubu šume i čekali. Treba se vratiti kroz Turkovaču i doći do naših prvih položaja. Krećemo u koloni jedan iza drugoga ali vrlo brzo moramo se držati jedan drugome za remen jer je mrak takav da se ne vidi vlastita ruka pred sobom a kiša neumorno lije. Ono što nas je najviše mučilo bila je mogućnost da se kolona prekine i da ostanemo na nepoznatom terenu potpuno izgubljeni a šumu su oni kontrolirali. Hodamo nekoliko sati po brdovitom kraju kroz šumu, često padajući jedan po drugome, jer kada je pao onaj ispred tebe, padali su i svi ostali. Konačno izlazimo iz šume i hodajući proplankom munja obasjava okolicu i vidimo na nekoliko metara neprijateljske položaje i njih kako nas gledaju. Ni danas ne znam zašto nitko nije otvorio vatru ali u tom trenutku to nas je spasilo. Oni su vjerojatno bili u manjoj skupini i nisu htjeli riskirali otvorenu borbu u kojoj bi bilo žrtava sa obje strane a mi nismo pucali jer bi bilo teško u tim uvjetima znati tko je tko. Bljesak munje trajao je djelić sekunde a mrak nam je ponudio zaštitu i siguran dolazak do naših položaja. Premoreni, potpuno mokri i gladni tražimo kakvu takvu sigurnost i oporavak na mjestima koja smo kontrolirali. Vatra u napola srušenim kućama bila je nešto najljepše što smo mogli zamisliti jer smo se uz nju mogli ugrijati i osušiti. Do jutra nije bilo spavanja osim ako su pojedinci to uspjeli sjedeći.
 |
I kada smo pomislili da je akcija Turkovača završila, stiže na motorolu poziv izviđača koji su krenuli sa starcima iz Dobrovca, da im dođemo pomoći jer su pod stalnom vatrom a i imaju i ranjenih koje treba nositi. Njihova većina iz postrojbe u tome trenutku daleko je iza nas i izgubilo bi se puno vremena čekajući ih da nam se pridruže i mi donosimo odluku sa petnaestak ljudi krenuti im u pomoć. Kiša je prestala i po danu je ipak bilo lakše krenuti se kroz šume a oni kojima smo išli pomoći navodili su nas preko motorole kuda ići i kako što prije doći do njih. Gotovo smo trčali veći dio puta dok nismo po razmjeni vatre ćuli da smo blizu i uskoro se sreli sa grupom izmučenih staraca i izviđača koji su na ljestvama nosili svoga ranjenog prijatelja. Otvaramo vatru na neprijatelje i oni odustaju od napada a mi preuzimamo nošenje ranjenog i zajedno se izvlačimo. Pri kraju akcije stižu i ostali Dobrovčani te se sigurno vračamo na naše položaje. |
Nakon 34. godine susreli su se zapovjednici ove dvije postrojbe i razgovarali o svemu što su u akciji Turkovača prošli, te se s ponosom sjetili tih teških dana u Domovinskom ratu.
Vinko Grgić
