Piše: Željko Tomašić
========================
Kad tri općine – Kotoriba, Šenkovec i Štrigova – odbiju sufinancirati projekt koji se bavi dokumentiranjem žrtava poslijeratnih likvidacija, održavanjem grobišta i edukacijom mladih, prvo pitanje koje se nameće jest: kome to smeta? Jer nije riječ o projektu koji dijeli, provocira ili politizira.
Riječ je o projektu koji – vrlo jednostavno – daje dostojanstvo ljudima koji ga nikada nisu dobili.
On je, nažalost, političko-identitetski.
Zakonska obveza postoji – ali se ne provodi
U Narodnim novinama 31/2011 jasno stoji: jedinice lokalne samouprave dužne su održavati grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, voditi evidenciju, osigurati pristup i dostojanstvo lokacija.
Drugim riječima – ono što projekt Križevi bez imena radi, JLS ionako moraju raditi.
U obrascu projekta piše: „Udruga preuzima redovitu brigu o grobištu Sep i spomen-obilježjima Leš, Ksajpa u Repova šuma, uključujući košnju, čišćenje, popravke, obnovu križeva i ploča…“
Dakle, udruga ne traži da općine rade nešto novo.
Traži samo da podrže ono što im olakšava vlastitu zakonsku obvezu.
I tu nastaje problem.
Problem nije u projektu – problem je u temi
Projekt se bavi razdobljem 1945.–1987. Razdobljem koje u Međimurju još uvijek stoji u sjeni „službenog narativa“ o oslobođenju, napretku i „svijetloj budućnosti“. Razdobljem koje je ostavilo grobišta, nestanke, represiju i šutnju. U mojoj kolumni „Oslobođenje Međimurja – čeprkanja po povijesti“ napisao sam: „Dominantni narativ o ‘partizanskom oslobođenju’ i dalje je prisutan… unatoč novim spoznajama.“
I upravo tu leži odgovor.
Projekt Križevi bez imena ne uklapa se u taj narativ.
On ga ne ruši, ali ga nadopunjuje činjenicama koje su desetljećima bile potisnute.
A to je za neke strukture – i danas – previše.
Što se zapravo želi izbjeći?
Ne želi se da javnost vidi:
- da na području tih općina postoje grobišta poslijeratnih likvidacija
- da su ta mjesta desetljećima bila prešućivana
- da su žrtve bile bez imena, bez obilježja i bez dostojanstva
- da se o tome nije govorilo, iako se znalo
I najvažnije:
ne želi se da upravo braniteljska zajednica bude ta koja će otvoriti temu.
Jer to mijenja odnose moći.
Jer to razotkriva šutnju.
Jer to pokazuje da se istina ne može zauvijek držati pod tepihom.
Ako nije financijski – što je onda?
Ako JLS imaju zakonsku obvezu održavanja grobišta žrtava poslijeratnih likvidacija, a odbijaju projekt koji im to olakšava, onda razlog nije financijski, nego političko-identitetski.
To je jedina logična i argumentirana rečenica koja objašnjava sve.
Istina nije protiv nikoga – ali šutnja jest
Projekt Križevi bez imena ne traži osude, ne traži presude, ne traži političke deklaracije.
Traži samo:
- dostojanstvo žrtava
- održavanje grobišta
- dokumentiranje činjenica
- edukaciju mladih
- europski standard suočavanja s prošlošću
Ako je to problem – onda problem nije u projektu.
Problem je u onima koji se boje da će istina, jednom kad izađe na svjetlo dana, pokazati koliko je dugo bila skrivana.
Zaključak
Možda je vrijeme da se prestanemo pitati tko će se naljutiti, a počnemo pitati što dugujemo žrtvama.
Jer grobišta ne govore o politici.
Govore o ljudima.
A ljudi zaslužuju ime, dostojanstvo i istinu – bez obzira na to tko je danas na vlasti u kojoj općini.
