Piše: Željko Tomašić
========================
Tko se barem jednom provozao osobnim automobilom zagrebačkom obilaznicom, zna točno o čemu govorim. Za prosječnog vozača tih 49 kilometara je avantura koja već pri prvom prolasku izaziva simptome lakšeg PTSP‑a. Čini se kao da sav šleperski promet Srednje Europe svakodnevno prolazi upravo tom rutom.
Nejasno je kako se uspiju formirati konvoji od desetak i više šlepera, kao da se okupe kod ulaza Zapad i Istok, pa krenu u svoj mali privatni rally — tko će prije stići od istoka do zapada Zagreba ili obrnuto. Da im ne bi bilo dosadno, naravno ne primjećuju male, sitne osobne autiće oko sebe. Krenu u međusobna pretjecanja, zauzmu obje trake i tako se dva šlepera voze paralelno i po desetak kilometara, istom brzinom, dok vozači osobnih automobila iza njih polako poprime zelenkastu boju.
Na zagrebačkoj obilaznici vrijedi samo jedan zakon: zakon jačeg. Vozači šlepera, kamiona, pa čak i autobusa priznaju samo taj zakon.
Ponekad se čovjek zapita razgovaraju li međusobno kroz prozor dok tako paralelno voze, ili se prisjećaju bliže i daljnje rodbine uz poznate rečenice: “Ti buš mene?” ili “Kaj mi moreš, nič mi nebreš.”
Kao reakcija vozača malih automobila često se javi inat. Pa se neki hrabri vozač sa svojim nevidljivkom zalijepi na lijevu traku i vozi 101 km/h, stvarajući nepreglednu kolonu iza sebe — čitaj: čep — ostalih već dobrano zelenkastih vozača. No ni to nije zapreka kamiondžijama. Uključe lijevi žmigavac i krenu u pretjecanje, ne obazirući se na situaciju u lijevoj traci. Jer, za Boga miloga, oni su jači.
Poznato je da je kamionima, šleperima i autobusima ograničenje brzine na autocesti 100 km/h. Ako svi voze tom brzinom, kako se uopće može doći na ideju pretjecanja drugog šlepera koji vozi istom brzinom? To je tema za ozbiljnu studiju Filozofskog fakulteta.
U autoškoli se uči da je za radnju pretjecanja potrebna najmanje 20 km/h veća brzina od vozila koje se pretječe. Ali kada jedan šleper vozi 98 km/h, a drugi nadobudni vozač krene u pretjecanje s 100 km/h — jer više ne smije, tahograf sve bilježi — ta radnja pretjecanja traje oko 70 sekundi i oko 2 kilometra.
A tih 2 kilometra se često produži, jer kad vozač šlepera kojeg se pretječe shvati da ga netko pretječe, on doda gas. Umjesto da, kako autoškola nalaže, propusti vozilo koje ga pretječe. Opet ona poznata: “Ti buš mene?”
Još je zanimljivije kada autobus krene pretjecati konvoj šlepera. Ta radnja zna trajati od Lučkog do Buzina, a ponekad i do Ivanje Reke.
Zanimljivo je da ta rally vožnja uopće ne zanima državne organe. A da napune državni proračun, dovoljno bi bilo da se dva‑tri puta dnevno provozaju s presretačem po zagrebačkoj obilaznici. Priča s dronovima bila bi još učinkovitija — i omogućila bi osjetno podizanje minimalnih mirovina.
Jer kad šleperi formiraju konvoj bez pratnje, ne osiguravaju razmak između vozila koji bi omogućio bilo kome, pa ni osobnom automobilu, da se nakon pretjecanja jednog šlepera vrati u desnu traku.
Doduše, nešto zarade farmaceuti. Bez Normabela se na avanturu zvanu “zagrebačka obilaznica” ne ide.
