Piše: Željko Tomašić
========================
Pitanje „tko je oslobodio Međimurje“ i „kakva je bila narav vlasti koja je nakon toga uspostavljena“ nije samo lokalno, nego paradigmatsko za razumijevanje načina na koji je jugoslavenski komunistički režim oblikovao kolektivno pamćenje. Akademski pristup traži razdvajanje triju razina:
- normativno‑političkog narativa (što se govorilo u javnosti),
- operativno‑vojne stvarnosti (što se stvarno dogodilo na terenu),
- revolucionarno‑političke prakse (što je „narodna vlast“ radila nakon ulaska).
Za to je nužno usporediti tri skupine izvora: hrvatske (jugoslavenske), mađarske i sovjetske.
1. Okupacija Međimurja 1941.–1945.
1.1. Hrvatski/jugoslavenski izvori
U jugoslavenskoj historiografiji i propagandi nakon 1945. često se koristi izraz „nacistička okupacija Međimurja“. U ranijim, ratnim dokumentima ZAVNOH‑a i lokalnih NOO‑a Međimurje se ipak dosljedno označava kao „mađarski okupirani teritorij“. Tek kasnije, u popularnim tekstovima i komemorativnim govorima, termin „nacistička okupacija“ postaje standard, kao dio šireg ideološkog okvira u kojem se sve neprijateljske snage podvode pod „fašizam“ ili „nacizam“.
1.2. Mađarski izvori
Mađarski državni i vojni arhivi Međimurje tretiraju kao pripojeni teritorij Kraljevine Mađarske nakon travnja 1941. U dokumentima se naglašava „povijesno pravo“ Mađarske na to područje. Administracija, policija, školstvo i pravosuđe bili su mađarski; njemačka vojska se pojavljuje samo u prolazu (travanj 1941. i povlačenje 1944./45.). To potvrđuje da je okupacija bila mađarska po nositelju vlasti, iako u sklopu šireg nacističkog savezništva.
1.3. Sovjetski izvori
Sovjetski vojni izvori Međimurje promatraju isključivo kroz prizmu operacija 3. ukrajinskog fronta. U njima se ne raspravlja o pravnom statusu teritorija, nego o njemačkim i mađarskim jedinicama koje se povlače i o taktičkim ciljevima Crvene armije. Implicitno, Međimurje je dio neprijateljskog prostora pod kontrolom sila Osovine, ali ne kao „njemački“ nego kao dio mađarskog sektora.
Zaključak ove dionice:
Sva tri korpusa izvora, iz različitih motiva i perspektiva, potvrđuju da je Međimurje 1941.–1945. bilo mađarski okupirani teritorij, a ne njemački u užem smislu. Izraz „nacistička okupacija“ je politički, ne pravno‑povijesni termin.
2. Vojno oslobođenje Međimurja
2.1. Hrvatski/jugoslavenski izvori
U službenim poslijeratnim narativima naglašava se uloga Kalničkog partizanskog odreda i Međimurske čete. U propagandnim tekstovima i komemorativnim govorima formulacija je tipično: „partizanske snage, uz pomoć Crvene armije, oslobodile su Međimurje“. Međutim, u operativnim izvješćima koja nisu bila namijenjena javnosti, jasno se vidi:
- probijanje njemačko‑mađarske linije kod Štrigove izvode sovjetske jedinice,
- partizanske snage se nalaze u zaleđu (Kalnik),
- ulazak partizana u Međimurje slijedi nakon prolaska Crvene armije.
To se dobro uklapa i u usmenu izjavu koju spominješ: da je postojala direktiva da se partizani ne uključuju u glavne borbe jer je dogovoreno da operativno djelovanje u tom sektoru preuzme Crvena armija.
2.2. Mađarski izvori
Mađarski vojni izvještaji bilježe:
- povlačenje njemačkih i mađarskih snaga pred Crvenom armijom,
- borbe u zoni Štrigove i dalje prema zapadu,
- partizane kao sekundarni faktor, uglavnom u funkciji lokalnih napada i diverzija.
U mađarskim dokumentima nema tvrdnje da su partizani bili glavni nositelj borbi za Međimurje; naprotiv, Crvena armija je jasno označena kao ključni protivnik.
2.3. Sovjetski izvori
Sovjetski izvještaji 3. ukrajinskog fronta navode:
- probijanje linije kod Štrigove,
- čišćenje neprijateljskih položaja,
- nastavak operacija prema Sloveniji i Austriji.
Partizani se spominju tek usputno, kao „lokalne jedinice“ koje preuzimaju administrativne funkcije nakon prolaska Crvene armije. Nigdje se ne tvrdi da su partizani „oslobodili“ Međimurje u vojnom smislu.
Zaključak ove dionice:
Usporedba izvora pokazuje visoku razinu podudarnosti: Crvena armija je vojno slomila otpor i oslobodila Međimurje, dok su partizani ušli u već oslobođeni prostor i preuzeli političku vlast. Jugoslavenski narativ koji partizane stavlja u prvi plan je naknadna politička reinterpretacija.
3. Uspostava „narodne vlasti“ i poslijeratne likvidacije
3.1. Hrvatski/jugoslavenski izvori
Dokumenti NOO‑a, OZNA‑e i kasnije UDBA‑e pokazuju:
- brzo formiranje „narodnih odbora“,
- popise „narodnih neprijatelja“, „kulaka“, „suradnika okupatora“,
- odluke o konfiskaciji imovine.
Likvidacije se u službenim dokumentima rijetko eksplicitno navode; češće se koriste eufemizmi („odveden“, „nestao“, „upućen na raspolaganje“). U javnom diskursu poslijeratnih desetljeća o tome se uopće ne govori. Tek nakon 1990. otvaraju se arhivi i počinju forenzička istraživanja masovnih grobnica.
3.2. Mađarski izvori
Mađarski izvori, osobito oni nastali u emigraciji i u kasnijim istraživanjima, bilježe:
- nestanak velikog broja osoba mađarske nacionalnosti i politički označenih „neprijatelja“,
- represiju nad stvarnim i navodnim suradnicima okupacijskog režima,
- masovne grobnice i „ratne rupe“ u okolici Čakovca i drugih mjesta.
Brojke koje se navode (oko 1.500–1.700 ubijenih) podudaraju se s kasnijim hrvatskim istraživanjima i ekshumacijama.
3.3. Sovjetski izvori
Sovjetski vojni izvori se, po pravilu, ne bave poslijeratnim likvidacijama koje provode lokalne komunističke vlasti. Njihov fokus je na vojnoj operaciji i daljnjem napredovanju. Time nastaje „prazan prostor“ u sovjetskoj dokumentaciji upravo ondje gdje hrvatski i mađarski izvori bilježe represiju.
Zaključak ove dionice:
Iako jugoslavenski izvori poslijeratne zločine prikrivaju ili zamagljuju, kombinacija mađarskih izvora, kasnijih hrvatskih istraživanja i forenzičkih nalaza potvrđuje postojanje sustavne represije i masovnih likvidacija bez suđenja nakon uspostave „narodne vlasti“ u Međimurju.
4. Historiografska i politička manipulacija
Na temelju usporedbe izvora može se jasno razlučiti:
- Što je povijesna činjenica, a
- što je ideološki narativ.
4.1. Elementi koji su faktografski stabilni
- Međimurje je 1941.–1945. bilo pod mađarskom okupacijom.
- Crvena armija je vojno porazila njemačko‑mađarske snage u Međimurju.
- Partizanske jedinice su ušle nakon sovjetskih snaga i uspostavile vlast.
- Nakon uspostave vlasti slijedi revolucionarna represija s velikim brojem likvidacija bez suđenja.
Oko ovih točaka postoji visoka razina podudarnosti u hrvatskim, mađarskim i (u onome što se tiče vojne dimenzije) sovjetskim izvorima.
4.2. Elementi koji su rezultat političke konstrukcije
- Izraz „nacistička okupacija Međimurja“ – terminološki i politički, a ne pravno‑povijesno precizan.
- Teza da su „partizani oslobodili Međimurje“ – u vojnom smislu neodrživa, ali politički korisna za legitimiranje KPJ i Titova vodstva.
- Prešućivanje poslijeratnih zločina – sastavni dio jugoslavenskog modela „antifašističkog mita“, u kojem se vlastita represija briše iz kolektivnog sjećanja.
5. Zašto je narativ i danas politički nabijen?
Činjenica da se i danas, više od 80 godina nakon događaja, u službenim komemoracijama i lokalnoj politici ponavlja narativ o „partizanskom oslobođenju“ i „nacističkoj okupaciji“ pokazuje:
- inerciju jugoslavenskog narativa,
- nedostatak stvarne tranzicijske pravde,
- spremnost suvremenih političkih aktera (bez obzira na stranačku boju) da koriste stare simbole i mitove radi mobilizacije birača.
Sudjelovanje stranaka poput HDZ‑a u takvim komemoracijama ne znači nužno prihvaćanje cijelog ideološkog paketa, ali pokazuje da je politički oportunitet često važniji od povijesne preciznosti.
Zaključak
Akademski, komparativni pogled na hrvatske, mađarske i sovjetske izvore vodi do nekoliko ključnih, neutralno formuliranih teza:
- Međimurje je bilo mađarski, a ne njemački okupirani teritorij, iako u sklopu nacističkog savezništva.
- Crvena armija je vojno oslobodila Međimurje; partizani su ušli u već oslobođeni prostor i preuzeli političku kontrolu.
- „Narodna vlast“ u Međimurju bila je revolucionarna vlast, koja je, uz određene socijalne i nacionalne korekcije, provodila i masovne likvidacije bez suđenja.
- Poslijeratni jugoslavenski narativ sustavno je preuveličavao ulogu partizana i prešućivao poslijeratne zločine, stvarajući mit koji se u nekim sredinama održao do danas.
- Današnje komemoracije koje nekritički ponavljaju taj narativ nisu izraz povijesne istine, nego kontinuiteta političke upotrebe prošlosti.
