Rat prije rata
Nisam postao branitelj onoga dana kad sam ušao u Hrvatsku vojsku. Postao sam branitelj onoga dana kad sam shvatio da je sve što sam učio — bila prijevara.
Bio sam nastavnik zaprečivanja u VA KoV u Karlovcu. Profesionalac. Časnik. Inženjerac. Otac. Suprug. Hrvat. I nikada mi nitko tijekom školovanja nije rekao da me osposobljavaju da pucam na svoj narod.
JNA nas je učila da se pripremamo za borbu protiv vanjske agresije. A onda su MIG-ovi u niskom letu prelijetali Karlovac. Tenkovi su otišli prema Sloveniji. „Uvozni“ Srbi i domaći mitingaši vikali su pod balkonom. Susjedi su nestajali preko noći — bez pozdrava, bez riječi, bez objašnjenja.
Tada sam shvatio: sve je bila jedna velika prijevara.
To je bio rat prije rata. Rat bez metka, ali pun straha, izdaje, šutnje i prijetnje. Rat u kojem si odjednom postao „pogrešan narod“ u „pogrešnoj vojsci“. Rat u kojem počinje ono što danas zovemo — PTSP prije PTSP-a.
Obitelj u ratu koji još nije počeo
Rat je počeo prije nego što je itko ispalio metak.
Moja žena me zamolila da je naučim rukovati pištoljem. Spavali smo s oružjem pod jastukom — ja s UZI-jem, ona s pištoljem. Djeca su išla u školu, a ona ih je pratila s nožem u torbi, jer pištolj nije smjela nositi.
To je bio rat koji se ne priznaje u statusima. Rat koji se vodi u vlastitom stanu. Rat koji je bio gori od kasnijeg ratišta — jer je bio tih, podmukao i svakodnevan.
I tada sam donio odluku.
Odluka koja mijenja život
Kad sam vidio MIG-ove nad Karlovcem, tenkove prema Sloveniji i JNA koja se pretvara u vojsku protiv vlastitog naroda — rekao sam:
„Borba za Hrvatsku ne može proći bez mene.“
Predao sam zahtjev za raskid ugovora. Bez kalkulacije. Bez straha. Bez povratka.
Ali to nije bila birokratska radnja. To je bila životna opasnost. Postojala je realna mogućnost — vojni zatvor u Nišu.
Zato sam poslao ženu i djecu u Međimurje. Ostao sam sam u Karlovcu. Čekao rješenje. Čekao hoće li me sustav pustiti ili zatvoriti.
To je bio moj prvi rat.
Ulazak u Hrvatsku vojsku
Ulazak u HV nije bio poziv, mobilizacija ni zapovijed. Bio je — provjera.
Moja žena je u Općini Čakovec objasnila situaciju. Uzeli su sve podatke. Nakon nekoliko dana pozvali je natrag i rekli:
„Prošao je provjeru. Čeka ga radno mjesto u Čakovcu.“
To je bio povijesni trenutak: Hrvatska me prihvatila prije nego što sam uopće izašao iz JNA.
30.07.1991. dobio sam rješenje: „Do 31.07.1991. u 12:00 morate se razdužiti i napustiti kasarnu.“
Brat i žena došli su po mene. Nisam prespavao nijednu noć više u Karlovcu — zbog opasnosti od „obrade“ Službe bezbednosti.
01.08.1991. počeo sam raditi u ŠTO Čakovec, a načelnik mi je dao ugovor s početkom 15.08. — da mi zaštiti kontinuitet, status, staž i buduća prava.
To je bio čin čovjeka koji je razumio rat.
Prvi ratni zadaci u Međimurju
Rat je za mene počeo zaprečivanjem.
Dobio sam zadatak: „Preuzmi zaprečivanje vojnih objekata i prometnica u Međimurju.“
Zaprečivanje nije samo postavljanje zapreka. To je analiza terena, procjena pravaca napada, odabir mjesta za blokade, koordinacija s policijom i lokalnim strukturama, stalna pripravnost i stalna opasnost.
Paralelno sam radio kao operativac u 54. samostalnoj pješačkoj bojni Čakovec — postrojbi koja se tek ustrojavala, ali je imala srce, volju i povjerenje.
To su bili prvi pravi ratni dani. Bez pucnjave, ali s punom odgovornošću.
Ustrojavanje Domobranske bojne Čakovec
Početkom 1992. dobio sam zapovijed:
„Ti ćeš biti nositelj ustrojavanja Domobranske bojne Čakovec.“
To je pored časti bila i odgovornost.
Trebao sam pronaći ljude, odabrati ih, uvježbati, organizirati, motivirati, stvoriti sustav i borbenu sposobnost. Od radnika, vozača, poljoprivrednika, službenika — stvoriti postrojbu.
Kad su mi rekli da ću biti prvi zapovjednik, znao sam: ako pogriješim — pogriješit će svi.
Bojna je postala elitna. Dobila je ulazak u Oluju. U Pounju je oslobodila prostor od Hrvatske Dubice do Hrvatske Kostajnice — brzo, učinkovito, bez gubitaka.
Sve što smo radili — bilo je ispravno.
VRO Bljesak: Inženjerijsko osiguranje
Zapovjednik Operativne zone Bjelovar pozvao me osobno:
„Trebaš preuzeti inženjerijsko osiguranje Bljeska. Ne želim gubitke.“
Bljesak je bio operacija u kojoj je inženjerija odlučivala o životu i smrti. Ako pogriješiš u procjeni — ljudi poginu. Ako pogriješiš u čišćenju — postrojba stane. Ako pogriješiš u planiranju — operacija se raspadne.
Pripreme su bile dani bez sna. Dan operacije — inženjerija je bila prva na terenu. Otvorila pravce, uklonila prepreke, osigurala prolaz, zaštitila postrojbe.
Bljesak je bio uspješan jer je inženjerija radila svoj posao.
Kad je oružje utihnulo, za inženjerce rat nije završio. Trebalo je razminirati oslobođeni prostor i omogućiti povratak prognanicima. Odmah poslije Bljeska, po mom nalogu, formiran je prvi Centar za razminiranje Zapadne Slavonije sa sjedištem u Daruvaru. U Centru je radila iskusna ekipa inženjeraca koja je već za nekoliko dana imala zemljovid minski sumnjivih površina, napravljen temeljem zapisnika o minskim poljima koje je srpska vojska ostavila pri bijegu iz Hrvatske. Uz Centar za razminiranje radila je Satnija za razminiranje iz 34. inženjerijske bojne te grupe za razminiranje domobranskih pukovnija. Sve je bilo uvezano i sve vojne i civilne strukture koje su dolazile u Zapadnu Slavoniju obraćale su se Centru za razminiranje radi sigurnog kretanja.
U tom razdoblju dogodio se trenutak koji je za mene bio posebno težak. Među zarobljenim zapisnicima MEP-a, koje smo analizirali radi izrade minske dokumentacije, vidio sam potpise ljudi koje sam godinama poznavao — mojih dojučerašnjih kolega iz JNA. Ljudi s kojima sam radio, s kojima sam dijelio učionice, terene, vježbe i profesionalni život.
A sada su ti isti potpisi stajali na dokumentima koji su jasno pokazivali namjeru: postavljanje mina na mjestima gdje će stradati Hrvati.
To je bio trenutak koji me pogodio dublje nego mnoge ratne situacije. Ne zbog mržnje — nego zbog spoznaje koliko se sustav iznutra izopačio, koliko se moral slomio, koliko se profesionalna vojna struka pretvorila u alat za ubijanje vlastitih susjeda.
To je bio trenutak kad sam shvatio da rat nije samo borba na terenu. Rat je i izdaja — izdaja sustava, izdaja profesije, izdaja ljudi koje si smatrao kolegama.
VRO Oluja i prelazak Save
Najveći inženjerijski izazov u mom ratnom putu bio je prelazak Save, kako se to stručnim vojnim rječnikom kaže — napad s nasilnim prijelazom preko rijeke, jedan od najtežih oblika borbenog djelovanja.
Zapovjednik VI. ZP Bjelovar rekao je:
„Prelazak Save mora biti siguran. Ne želim gubitke.“
Desant prvog vala pješaštva i stvaranje mostobrana bio je ključan i odrađen s kirurškom preciznošću — pri prelasku prvog vala u čamcima nije poginuo nijedan hrvatski branitelj. No splavna mjesta prijelaza bila su srce operacije. Ako ona rade — operacija teče. Ako stanu — sve staje.
U jednom danu prebačene su preko Save snage ekvivalenta pet brigada — ljudi, tehnika, oklop, logistika.
Cijelo vrijeme bio sam s ljudima na Savi, na prvoj crti. Nisam sjedio u zapovjedništvu i čekao ishod — bio sam tamo gdje se dobivala bitka. Doprinio sam koliko sam mogao i znao da rezultat bude potpun uz minimalne gubitke. Ponosan sam što na Savi i u minskim poljima nije poginuo nijedan hrvatski branitelj.
Prelazak je bio brz, siguran i bez gubitaka. To je bio trenutak kad sam znao da je moja struka postala oružje.
Stožerni rad i zapovijedanje brigadom
Nakon Bljeska i Oluje rat nije završio. Ušao sam u Glavni stožer OSRH kao stožerni časnik za inženjeriju.
Postavljen sam za predsjednika državnog povjerenstva za uništavanje protupješačkih mina — međunarodnu, političku i sigurnosnu obvezu države.
Zatim sam postao prvi načelnik Odjela inženjerije HKoV — stvaranje sustava, doktrina, strukture.
Na kraju — zapovjednik 33. inženjerijske brigade. Vrh ratnog puta.
Nepravda nakon rata
Kad rat završi, čovjek očekuje mir. Ali dođe birokracija.
Sustav mi nije htio priznati čin majora, iako sam ispit položio. Godinama su odbijali priznati ono što sam već bio. Na kraju su me preveli u čin satnika — poniženje koje se ne zaboravlja.
Nostrifikacija diplome priznala je znanje — ali ne i kompetencije. Generacija inženjeraca — 10 do 15 naraštaja — ostala je zaboravljena.
Najbolniji apsurd:
čovjek koji je preveo pet brigada preko Save — mora polagati ispit za gumenjak.
To je trenutak kad shvatiš da je rat bio lakši od mira.
Što ostaje iza ratnika
Ostaje istina. Ostaje sjećanje. Ostaje nepravda. Ostaje generacija. Ostaje priča. Ostaje dostojanstvo. Ostaje trag.
Trag koji se vidi u oslobođenoj Zapadnoj Slavoniji, u oslobođenom Pounju, prebačenim brigadama, sigurnim pravcima, spašenim životima, ustrojenim postrojbama, stvorenim sustavima.
Ovo je moj ratni put.
Ovo je istina koju nosim 35 godina.
I ovo je priča koju sada ostavljam Hrvatskoj.
umirovljeni pukovnik Željko Tomašić, mag.ing.aedif.
