ANATOMIJA JEDNE POVIJESNE OBMANE: Kako je od prestrašenog Jože u drvarskoj pećini, stvoren mit o neustrašivom maršalu?
Povijest je, kažu, prepuna mitova, no rijetko je koji tako pomno skrojen, preplaćen krvlju i izglancan propagandom kao onaj o Josipu Brozu Titu. Desetljećima su generacije odgajane na slici stasitog, smirenog maršala koji s nezaobilaznom cigaretom u kutu usana, u svojoj pećini u Drvaru, hladnokrvno dirigira otporom protiv elitnih nacističkih padobranaca.
Piše: Enimark Ponjevic
U Zagrebu, 22. 10. 2026.
DRAMA U PEĆINI I TRENUTAK KAD JE MASKA PALA
Započnimo ondje gdje je mit dosegao vrhunac: 25. svibnja 1944. godine. Nijemci pokreću operaciju 𝙆𝙤𝙣𝙟𝙞𝙘𝙚𝙫 𝙨𝙠𝙤𝙠 (Rösselsprung). Plan je bio kirurški precizan - zračnim desantom 500. SS padobranske bojne iznenaditi i likvidirati Vrhovni štab usred Drvara. Dok su se stotine padobranaca spuštale na grad, a polaznici Oficirske škole i lokalni omladinci (članovi SKOJ-a) uzimali puške i fanatično ginuli na ulicama kako bi kupili vrijeme, unutar brvnare u drvarskoj pećini odvijala se drama koja nigdje u službenim jugoslavenskim filmovima nije prikazana.
Tito je bio u stanju potpunog šoka. Iznenadni napad na njegov rođendan, detonacije pred samim ulazom i spoznaja da su Nijemci točno znali gdje se nalazi, potpuno su ga paralizirali. Prema svjedočanstvima prisutnih, sjedio je nepomičan, izgubljen i neodlučan. U trenucima kada je svaka sekunda značila život, on je predlagao da predaju oružje i predaju se da ne pogine unutra, što je zapravo bio izraz potpune rezignacije i panike vođe koji je digao ruke od svega.
Tada na scenu stupa 𝙎𝙧𝙚𝙩𝙚𝙣 𝙕𝙪𝙟𝙤𝙫𝙞𝙘 𝘾𝙧𝙣𝙞, član Vrhovnog štaba, čovjek goleme energije i hladnokrvnosti. Vidjevši da se Broz "skamenio", Žujović je reagirao onako kako reagira vojnik suočen s histerijom, povukao je revolver, unio se Titu u lice i, prema autentičnim zapisima koji su kasnije isplivali, oštro podviknuo:
"Š𝙏𝙊 𝙏𝙊 𝙕𝙉𝘼𝘾𝙄? 𝙃𝙊𝘾𝙀𝙎 𝙇𝙄 𝙎𝙀 𝙋𝙍𝙀𝘿𝘼𝙏𝙄 𝙉𝙄𝙅𝙀𝙈𝘾𝙄𝙈𝘼? 𝙕𝙉𝘼𝙎 𝙇𝙄 𝙎𝙏𝙊 𝙋𝙍𝙀𝘿𝙎𝙏𝘼𝙑𝙇𝙅𝘼𝙎 𝙕𝘼 𝙋𝙊𝙆𝙍𝙀𝙏? 𝙄𝙕𝙇𝘼𝙕𝙄 𝙑𝘼𝙉, 𝙄𝙇𝙄 𝘾𝙐 𝙏𝙀 𝙅𝘼 𝙐𝘽𝙄𝙏𝙄!"
Ta gruba, fizička i verbalna šamarčina stvarnosti, koja je u narodu desetljećima kasnije prerasla u urbanu legendu o tome kako je Žujović doslovno izmlatio i ispljuskao Tita, bila je jedini način da se uplašeni maršal pokrene.
Žujović i Aleksandar Ranković preuzimaju kontrolu, naređuju prokopavanje drvenog poda brvnare i uz uže i pukotine u stijeni izvlače štab prema vrhu grebena.
Dok bježe uz korito potoka, Titov pas Tigar, njemački ovčar koji je zamijenio slavnog Luksa (poginulog na Sutjesci), počinje bjesomučno lajati od straha. Pratioci mu u paničnom strahu rukama stišću njušku i ubijaju ga kako lajanje usred tišine ne bi odalo njihov položaj njemačkim vojnicima koji su već bili podno stijene. Kolika je panika vladala pokazuje i činjenica da je Tito iza sebe, u sanduku, ostavio svoju tek skrojenu, tešku svečanu maršalsku uniformu. SS-ovci su je nekoliko sati kasnije trijumfalno izvukli iz pećine, fotografirali se s njom usred Drvara i otpremili je u Beč kao dokaz da su maršala natjerali u bijeg u običnoj podkošulji i dugim gaćama.
ITALIJA I VIS - "HEROJ" KOJI ODBIJA POVRATAK NA KOPNO
Nakon što su snage pod zapovjedništvom Koče Popovića s vanjske strane silovito udarile na Nijemce i otvorile koridor spasa, Tito se izvlači do Kupreškog polja. U noći s 3. na 4. lipnja 1944., saveznički zrakoplov ga evakuira u Bari, u Italiju. I tu počinje druga, politički najsramotnija faza drvarske operacije.
Nakon proživljene traume u pećini, Tito je bio toliko duboko potresen da je kategorički odbijao povratak na teritorij Jugoslavije. Shvatio je da na kopnu nigdje nije siguran od njemačkih zrakoplova i specijalnih postrojbi. Britanski premijer Winston Churchill, koji je uložio sav svoj politički ugled uvjeravajući zapadnu javnost da pomaže "neustrašivog partizanskog vođu koji spava na golom kamenu i bori se u vrletima Bosne", doživio je šok kada je čuo da Broz želi ostati u sigurnom zaleđu Italije.
Britanci su izvršili brutalan diplomatski pritisak. Rečeno mu je da vođa revolucije ne može sjediti u talijanskim kavanama dok mu narod gine i da će izgubiti svaki legitimitet i savezničku pomoć ako se ne vrati. Vidjevši da nema izbora, Tito pristaje na kompromis, ali isključivo na 𝙤𝙩𝙤𝙠 𝙑𝙞𝙨.
Zašto Vis? Zato što je Vis bio pod potpunom kontrolom britanske ratne mornarice i zrakoplovstva, prirodno izoliran i apsolutno nedostupan Nijemcima.
Na Vis stiže britanskim razaračem Blackmore i odmah se skriva u novu, ovaj put savršeno osiguranu špilju. Dok partizanska vojska na kopnu vodi teške borbe, Tito na Visu živi u luksuzu koji je šokirao zapadne promatrače, okružen britanskim vojnicima, s privatnim kuharom i zalihama finih vina. Na kopno Jugoslavije vratio se tek u kasnu jesen 1944. godine, kada su sovjetska Crvena armija i partizanski korpusi već oslobodili Beograd i kada je opasnost bila potpuno otklonjena.
SVJEDOČANSTVO IZ PRVE RUKE - RANDOLPH CHURCHILL RAZBIJA ILUZIJU
Winston Churchill ništa nije prepuštao slučaju. Kako bi imao izravan nadzor nad Titom, u njegov je štab poslao svog rođenog sina, kapetana 𝙍𝙖𝙣𝙙𝙤𝙡𝙥𝙝𝙖 𝘾𝙝𝙪𝙧𝙘𝙝𝙞𝙡𝙡𝙖. Randolph je proživio s Titom mjesece na terenu, bio je s njim u Drvaru i pobjegao s njim na Vis. Kao čovjek oštra uma i bez dlake na jeziku, Randolph je u svojim privatnim pismima ocu i obitelji poslao najgoru, ali najprecizniju anatomiju Titovog karaktera.
U jednom od svojih dramatičnih pisama ocu iz 1944. godine, Randolph piše:
"𝙊𝘾𝙀, 𝙉𝙀𝙈𝙊𝙅 𝙈𝙐 𝙑𝙅𝙀𝙍𝙊𝙑𝘼𝙏𝙄 𝙉𝙄 𝙍𝙄𝙅𝙀𝘾𝙄. 𝙊𝙉 𝙏𝙄 𝙐 𝙋𝙄𝙎𝙈𝙄𝙈𝘼 𝙊𝘽𝙀𝘾𝘼𝙑𝘼 𝘿𝙀𝙈𝙊𝙆𝙍𝘼𝘾𝙄𝙅𝙐, 𝙎𝙇𝙊𝘽𝙊𝘿𝙉𝙀 𝙄𝙕𝘽𝙊𝙍𝙀 𝙄 𝙋𝘼𝙍𝙇𝘼𝙈𝙀𝙉𝙏𝘼𝙍𝙄𝙕𝘼𝙈, 𝘼 𝙉𝘼 𝙏𝙀𝙍𝙀𝙉𝙐 𝙉𝙅𝙀𝙂𝙊𝙑𝙄 𝙇𝙅𝙐𝘿𝙄 𝙋𝙍𝙄𝙋𝙍𝙀𝙈𝘼𝙅𝙐 𝙏𝙀𝙍𝙀𝙉 𝙕𝘼 𝙐𝙑𝙊𝘿𝙀𝙉𝙅𝙀 𝙎𝙏𝙊𝙋𝙊𝙎𝙏𝙊𝙏𝙉𝙀, 𝘽𝙍𝙐𝙏𝘼𝙇𝙉𝙀 𝙆𝙊𝙈𝙐𝙉𝙄𝙎𝙏𝙄𝘾𝙆𝙀 𝘿𝙄𝙆𝙏𝘼𝙏𝙐𝙍𝙀 𝙎𝙊𝙑𝙅𝙀𝙏𝙎𝙆𝙊𝙂 𝙏𝙄𝙋𝘼 𝙐 𝙆𝙊𝙅𝙊𝙅 𝘾𝙀 𝙎𝙑𝙄 𝙆𝙊𝙅𝙄 𝙉𝙀 𝙈𝙄𝙎𝙇𝙀 𝙆𝘼𝙊 𝙊𝙉 𝘽𝙄𝙏𝙄 𝙇𝙄𝙆𝙑𝙄DIRANI. 𝙊𝙉 𝙅𝙀 𝘿𝙄𝙆𝙏𝘼𝙏𝙊𝙍 𝙐 𝙋𝙊𝙑𝙊𝙅𝙄𝙈𝘼."
Randolph je u svojim zapažanjima bio fasciniran ponorom između partizanske propagande i Titove osobnosti. Opisivao ga je kao bolesnog egomanijaka koji pati od carskog luksuza. Dok su ranjenici u partizanskim bolnicama umirali bez lijekova, a obični borci jeli korijenje, Tito je zahtijevao svilene posteljine, skupa odijela i finu hranu, gradeći oko sebe neprobojan zid poltrona čiji je jedini zadatak bio hraniti njegov golemi ego i skrivati njegove slabosti.
Randolph ga je u svojim pismima opisivao gotovo kao lik zlikovca iz kasnijih filmova, čovjeka koji iz sigurne špilje na otoku pod britanskom zaštitom glumi imperator, dok drugi prolijevaju krv.
Kada je rat završio, a Tito odmah uveo najgori oblik staljinističkog terora, proveo masovne likvidacije na Bleiburgu i Križnim putevima te pohapsio građanske političare poput Ivana Šubašića, Winston Churchill je javno u britanskom parlamentu i u privatnim razgovorima gorko priznao:
"𝙈𝙊𝙅𝘼 𝙉𝘼𝙅𝙑𝙀𝘾𝘼 𝙋𝙊𝙂𝙍𝙀𝙎𝙆𝘼 𝙐 𝘿𝙍𝙐𝙂𝙊𝙈 𝙎𝙑𝙅𝙀𝙏𝙎𝙆𝙊𝙈 𝙍𝘼𝙏𝙐 𝘽𝙄𝙇𝘼 𝙅𝙀 𝙏𝙊 𝙎𝙏𝙊 𝙎𝘼𝙈 𝙋𝙊𝙑𝙅𝙀𝙍𝙊𝙑𝘼𝙊 𝙏𝙄𝙏𝙐. 𝙉𝘼𝙎𝙅𝙀𝙊 𝙎𝘼𝙈 𝙉𝘼 𝙋𝙍𝙄𝙅𝙀𝙑𝘼𝙍𝙐 𝙄 𝙋𝙍𝙀𝘿𝘼𝙊 𝙈𝙐 𝙎𝙐𝘿𝘽𝙄𝙉𝙐 𝙏𝙊𝙂 𝙉𝘼𝙍𝙊𝘿𝘼."
OSVETOLJUBIVI BJEDNIK I LIKVIDACIJA SVJEDOKA VLASTITE SRAMOTE
No, najgora karakterna osobina Josipa Broza Tita nije bila njegova uplašenost u Drvaru, već ono što je uslijedilo nakon rata. Tito je bio patološki osvetoljubiv čovjek koji nikada, ni pod koju cijenu, nije opraštao ljudima koji su svjedočili njegovim trenucima slabosti, straha i panike.
Znao je da ljudi poput Žujovića i Rankovića drže u rukama istinu koja može u sekundi srušiti njegov mukotrpno građeni mit. I zato ih je, čim su se političke okolnosti promijenile, pomeo s lica zemlje.
𝙎𝙧𝙚𝙩𝙚𝙣 𝙕𝙪𝙟𝙤𝙫𝙞𝙘 𝘾𝙧𝙣𝙞 (1948.): Čovjek koji je povukao pištolj i išamarao Tita u drvarskoj pećini kako bi mu spasio život, dočekao je svoju kaznu četiri godine kasnije. Kada se 1948. dogodio raskol s Moskvom, Žujović je bio jedini visoki dužnosnik koji je ostao vjeran Staljinu. Tito je taj trenutak dočekao s neskrivenim trijumfom. Žujović je odmah uhićen i bačen u samicu beogradske Glavnjače. Dvije i pol godine bio je podvrgnut stravičnom psihičkom teroru i izolaciji.Tito ga nije dao fizički likvidirati samo zato da od njega ne napravi staljinističkog mučenika, ali ga je slomio. Nakon što je potpisao ponižavajuće pokajničko pismo u novinama Borba, Žujović je pušten na slobodu, ali je do kraja života živio kao politički mrtvac, izolirani crv zaposlen kao anonimni ekonomist. Partizanska historiografija ga je potpuno izbrisala, retuširan je s povijesnih fotografija iz Drvara, a njegovo ime izbačeno je iz svih udžbenika. Čovjek koji je spasio maršala izbrisan je iz povijesti jer je vidio maršala kako plače.
𝘼𝙡𝙚𝙠𝙨𝙖𝙣𝙙𝙖𝙧 𝙍𝙖𝙣𝙠𝙤𝙫𝙞𝙘 𝙈𝙖𝙧𝙠𝙤 (1966.): Šef zloglasne UDBA-e, Titov kum i čovjek koji je organizirao cijelu logistiku izvlačenja iz Drvara, doživio je istu sudbinu. Ranković je znao sve državne tajne, uključujući i svaku Titovu privatnu i vojnu slabost. Kako bi ga se riješio, Tito mu je na Brijunskom plenumu 1966. godine montirao bizarnu aferu 𝙋𝙧𝙞𝙨𝙡𝙪𝙨𝙠𝙞𝙫𝙖𝙣𝙟𝙚, optuživši ga da je ugradio prislušne uređaje čak i u maršalovu spavaću sobu. Ranković je preko noći smijenjen, politički likvidiran i poslan u kućnu izolaciju u Dubrovnik i Beograd, pod stalni nadzor te iste tajne policije koju je sam stvorio.
𝙅𝙤𝙫𝙖𝙣𝙠𝙖 𝘽𝙧𝙤𝙯: Čak je i ona doživjela obrat sudbine. Izgledom masivna, gruba, lička partizanka koju je upravo Ranković postavio u Titovo kućanstvo kako bi ga partijska struktura lakše kontrolirala, s godinama je razvila bolesne političke ambicije. Kada je njezina paranoja postala prijetnja novoj generaciji poltrona oko ostarjelog Tita, krajem 70-ih potpuno je izolirana, odvojena od muža, proglašena psihički nestabilnom i bačena u kućni pritvor u propaloj vili na Dedinju, gdje je u bijedi i bez dokumenata provela desetljeća.
SUSTAV IZGRAĐEN NA LAŽI
Cijeli taj velebni jugoslavenski sustav bio je, u svojoj srži, duboko lažan jer je građen na lažnom temelju, na mitu o nepogrešivom, hrabrom vođi.
U stvarnosti, Tito je bio politička lutka koju je Staljin prvotno odabrao i poštedio u moskovskim čistkama jer mu je trebao nemilosrdni izvršitelj na Balkanu, a koju je Churchill kasnije financirao i naoružavao iz čistog, ciničnog ratnog interesa da zadržava njemačke divizije.
Dok su stvarni vojni znalci i intelektualci poput 𝙆𝙤𝙘𝙚 𝙋𝙤𝙥𝙤𝙫𝙞𝙘𝙖, pariškog đaka, nadrealista i milijunaša koji je postao partizanski general, na svoju ruku kršili naredbe na Sutjesci i Drvaru kako bi spasili vojsku od Titovih katastrofalnih vojnih odluka, Broz je sakupljao zasluge.
Koča Popović je to na vrijeme prozreo. Kada je vidio u što se sustav pretvorio, s gnušanjem je 1972. godine bacio sve funkcije, odbio vile i ordene, sjeo u svoj kultni, skromni Citroën Spaček i otišao u privatnost, ostavljajući iza sebe ostarjelog diktatora u zlatnoj uniformi.
Krug se tako zatvorio. Drvarska pećina nije bila rodno mjesto maršalske hrabrosti, već polazišna točka jedne goleme obmane. Priča o tome kako je uplašeni čovjek, kojeg su suradnici morali tjerati revolverom da ne preda pokret Nijemcima, postao polubog koji je te iste spasitelje kasnije bacio u blato, najbolji je dokaz da je povijest na ovim prostorima predugo bila samo slikovnica skrojena po mjeri jednog podlaca.
Ova slika nije retuširana i iza Tita vidite Sretena Žujovića Crnog, lika koji ga je šamarao i prijetio mu pištoljem da se smiri da ga izvuče upišanog od straha iz te pećine.
A portrait of Marshal Josip Broz Tito, accompanied by members of his cabinet and staff from the Supreme Command of the Yugoslav Partisans, at their mountain headquarters in the Drvar region of Bosnia-Herzegovina on May 14, 1944 shortly before Operation Rösselsprung (the Raid on Drvar).
From left to right in the back row are Major General Arso Jovanović (Chief of Staff), Radonja (Tito’s secretary), Čolaković (Secretary of the Anti-Fascist Council), Kocbek (Minister of Education), and Lieutenant General Sreten Žujović. Tito’s beloved dog "TIGER" can also be seen in the foreground.
On May 25, 1944, German forces launched Operation Rösselsprung a combined ground and airborne assault with the mission to capture or k*ll Tito at his headquarters. Although the German forces managed to enter the town and even reach the area near the cave, Tito and his staff successfully escaped via a secret route into the mountains, thereby thwarting the German attempt to neutralize the Partisan leadership.
