Kad se govori o Domovinskom ratu, najčešće se spominju bojišta, postrojbe, operacije, pogibije i pobjede. Rijetko se govori o onima koji su rat dočekali bez oružja, koji su se predali u nadi da će biti razmijenjeni, koji su vjerovali da će ih štititi međunarodne konvencije. Umjesto toga, našli su se u prostorima koji su i danas teško izgovoriti: Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš, Begejci, Manjača i još pedesetak drugih mjesta koja su postala simbol sustavnog mučenja, ponižavanja i gaženja ljudskog dostojanstva.
Za njih rat nije završio onoga dana kad su izašli iz logora. Za njih rat traje i danas.
Kad su ih predali Crvenom križu, kad su ih vratili kući, kad su se vrata logora zatvorila iza njih, svi su mislili da je to kraj. Ali za njih je to bio početak života koji više nikada neće biti isti. Logor nije ostao iza žice. Logor se preselio u čovjeka. U njegove misli, u njegove reflekse, u njegov san, u njegovu šutnju. Čovjek se vrati kući, ali se ne vrati sebi. Vrati se obitelji, ali se ne vrati životu. Vrati se među ljude, ali ostane sam.
Za većinu ljudi jutro je početak dana. Za logoraša jutro je povratak. On se budi u krevetu, u kući, u Hrvatskoj, ali njegov mozak se budi u hladnoći betona. U mraku. U udarcu koji više ne postoji, ali tijelo ga osjeća kao da je stvaran. U strahu koji se vraća bez razloga. U sramu koji nikada nije izgovoren. To nije metafora. To je stvarnost. Logor se preselio u njegove snove, u njegove jutarnje misli, u njegove kosti, u njegovu obitelj, u njegovu djecu, u njegovu šutnju.
Zato mnogi logoraši danas izgledaju agresivno, napeto, nestabilno. Ljudi to vide, ali ne razumiju. Ne vide da je to agresija koja je ostala bez smjera. Agresija koja je trebala biti usmjerena prema onima koji su ih lomili, ali ne može, jer mozak zna gdje je smrt. Mučitelj je smrt. Mučitelj je povratak u logor. I zato agresija ide prema krivima: prema obitelji, prema susjedima, prema svakome tko je blizu i tko ne predstavlja opasnost. To nije izbor. To je posljedica. To je tragedija logoraša, ne izdaja, ne slabost, ne kukavičluk.
Logor ne ostaje u čovjeku sam. Logor se prelijeva na sve oko njega. Žena ne može razumjeti zašto je muž koji je bio hrabar, snažan, stabilan — odjednom nestabilan, hladan, odsutan. Djeca ne mogu razumjeti zašto otac reagira na sitnice kao da je u opasnosti. Susjedi ne mogu razumjeti zašto čovjek koji je bio miran sada eksplodira zbog ničega. A logoraš ne može objasniti. Kako objasniti nešto što se ne može izgovoriti? Kako objasniti da se svake noći vraća u mjesto gdje je bio slomljen? Kako objasniti da tijelo pamti bol? Kako objasniti da se strah vraća kao da je stvaran? Kako objasniti da se sram uvukao u njega i ne izlazi? Ne može. I zato šuti. I zato se povlači. I zato se obitelj raspada.
Logoraš je bijesan na Hrvatsku. Ne zato što je protiv države, nego zato što je država bila nijema. Nije učinila ono što je trebala. Nije optužila sve zločince. Nije tražila izručenje. Nije inzistirala na istini. Nije zaštitila logoraše. Nije dala dostojanstvo. Nije dala pravdu. Dala je papire, postotke, birokraciju i šutnju. A Srbija je dala negiranje, porugu i laž. I zato logoraš stoji između dvije države koje su ga — svaka na svoj način — ostavile samog.
Zato je važno ono što radi Društvo VETERAN. Važno je Svjetlo sjećanja. Važno je čitanje imena logora. Važno je da djeca iz Gornjeg Mihaljevca izgovaraju imena mjesta koja odrasli jedva izgovore. Važno je da se Emil Novak ne zaboravi. Važno je da se zna da je bio tamo. Da je preživio. Da je svjedok. Važno je da postoji Memorijalni bogračfest — ne kao gastronomska manifestacija, nego kao čin suosjećanja, kao čin pijeteta, kao čin ljudskosti. Jer ako se mi ne sjećamo, onda logoraš ostaje sam. A to je najgora kazna koju mu možemo dati.
Logorašima treba pomoć. Ne zato što su slabi, nesposobni ili “problematični”, nego zato što su preživjeli nešto što nitko nije smio preživjeti. Bore se svaki dan. Bore se sami. Bore se protiv nečega što mi ne vidimo. Najgora rana je ona koju nitko ne priznaje.
Na kraju ostaje samo jedno: obaveza. Ne politička, ne državna, ne formalna. Ljudska. Da budemo uz njih. Da ih ne ostavimo. Da ih ne zaboravimo. Da im damo ono što im nitko nije dao — razumijevanje. Oni su bili tamo kad je bilo najgore. A sada je vrijeme da mi budemo ovdje — kad je njima najgore.
Milka Tomašić
