SRPSKI ministar informiranja i telekomunikacija Boris Bratina, inače doktor znanosti i sveučilišni profesor, ovog je tjedna potvrdio onu staru narodnu da je više praznih glava praznije od jedne. A u srpskoj vlasti, čini se, praznih glava koliko hoćeš, od Vučića naniže.
Boris Bratina je, gostujući u emisiji prorežimskog tabloida Informer, izjavio da Hrvatska svoje navodne zločine iz prošlosti mora platiti teritorijem, usporedivši je pritom s Ukrajinom. Ukratko, Bratina smatra da Hrvate treba kazniti zbog, kako kaže, "učešća u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu i naročito od početka '90-ih". Pojasnio je: "Kao i Ukrajinci, oni moraju to platiti teritorijem. Nema tu druge kazne."
Ovakva izjava sama je po sebi dovoljna za blokiranje približavanja Srbije Europskoj uniji. Dok su u Europsku uniju ušli i Hrvatska (danas već i u eurozoni i schengenskom sustavu), dok je Crna Gora vrlo blizu članstva, a Albanija vidljivo napreduje, Srbija mora ostati izvan granica EU, izvan Schengena i izvan bilo kakvih europskih integracija, sve dok prijeti susjedima. Prijeti otvoreno, oduzimanjem teritorija.
Ovo nije slučajna izjava - nego dio službene politike
I kod nas će se odmah pojaviti relativizatori, najčešće iz krugova koji nikako da prežale raspad nekadašnje države. Govorit će kako je Bratina "sklon ekstremnim izjavama", kako on "nije tipičan predstavnik srpske politike". Ne postoji ništa pogrešnije od toga.
Boris Bratina je ministar u Vladi Republike Srbije. Teritorijalnu prijetnju susjednoj Hrvatskoj iznio je na televiziji, u programu, pred kamerama. To nije bio razgovor u tri ujutro, kad se po beogradskim splavovima razvežu jezici, čaše se ne broje, a pamet se odavno utopila u alkoholu. Nije to bilo ni brbljanje uz šank, kad svatko postane general, povjesničar i osvajač tuđih karata dok ga slušaju poluprazna boca i već umorni konobar.
Govorio je trijezan, pod svjetlima studija, s titulom profesora i ministra ispred imena. A kad ministar govori na televiziji, to nije privatna glupost, nego službena poruka države.
Relativizirati izjavu Borisa Bratine potpuno je jednako kao relativizirati obiteljskog nasilnika koji je "dobar čovjek, samo kad popije zna biti nezgodan". Sva takva relativiziranja nasilje normaliziraju. Isto vrijedi i za državnu politiku. Kad ministar jedne države na televiziji govori o oduzimanju teritorija susjedu, to nije "ekstremna izjava", "izlet" ili "provokacija". To je verbalno nasilje države. A verbalno nasilje, kao i ono obiteljsko, uvijek je samo uvod. Provjera hoće li netko šutjeti. Provjera može li se krenuti korak dalje.
Zamislite da to rade zapadnoeuropski lideri
Zamislite da danas njemački kancelar izjavi kako bi Velika Britanija trebala biti teritorijalno kažnjena zbog bombardiranja Dresdena. Da se francuski predsjednik sjeti Verduna pa zatraži komad Njemačke kao povijesnu odštetu. Ili da se Amerikanci, prisjećajući se njemačkih mitraljeza na Omaha Beachu, zaključe kako bi Bavarska sasvim lijepo legla kao 51. savezna država SAD-a.
Takve izjave u zapadnoj Europi ne bi trajale ni pet minuta. Ne bi ih se "kontekstualiziralo", ne bi se objašnjavalo da je riječ o "emociji" ili "nespretnoj metafori". Politička karijera završila bi brže nego što bi ured za medije stigao napisati priopćenje. Jer Europa je nakon 1945. odlučila jednu stvar - povijest se pamti, ali se granice više ne crtaju po kostima.
Nekima očito ratova nikad dosta
Jugoistok Europe mjesto je ratova. Teško je pronaći kraj, grad ili selo u kojem se nije ginulo i u kojem se povijest nije pisala krvlju. Stoljećima smo mi Hrvati ratovali s Talijanima, kojima se dalmatinska obala i otoci posebno svidjeli. Došli su tako 1866. pred Vis. Još danas, u dubinama mora ispred otoka, leži talijanska flota kao vječni spomen što se događa kad se krene na tuđe. Krenuli su Talijani i 1914., pa zapeli u planinama iznad Soče. Krenuli su ponovno 1941., a priča je završila s hrvatskim partizanima u Trstu 1945. La commedia è finita!
Trideset godina nakon Drugog svjetskog rata Italija i Jugoslavija potpisale su Osimski ugovor kao trajno rješenje međusobnih problema. Hrvatska i Slovenija, kao zemlje nasljednice, taj su ugovor izjavom potvrdile. Danas smo prijatelji i saveznici. Kako i treba biti. Hrvati, Slovenci i Talijani. Na Viškom groblju, na spomeniku davnoj bitci 1866., stoji rečenica za buduće generacije: "Gledajte valove Jadrana, kako na sve obale nose poruku mira i razumijevanja."
S druge strane, iz Srbije, trideset godina nakon posljednjeg rata, slušamo na televiziji prijetnje teritorijem. I to ne od kakvog marginalca iz oporbe, ne od ekstremista s ruba političke scene, niti od lika kojem se nakon loše brlje priviđa Velika Srbija. Slušamo od službene vlasti. Od ministra.
Velikosrpska politika u 2025. godini, pa dokle?
Onda se čude. Pitaju zašto ne puštamo Vučića na hrvatski teritorij. Odgovor je jednostavan: nitko iz ove aktualne srpske vlasti nije zaslužio stupiti na hrvatsku zemlju dok javno govori o njezinu komadanju.
Velikosrpska politika nije nestala. To je ista ona politika koja je donijela toliko zla svima, a ponajviše samim Srbima. Stevan Dedijer, "Srbin s dna kace", kako je o sebi sam volio govoriti, "tamo gde je kiseli kupus najbolji", pisao je 2002. godine Zoranu Đinđiću: "Od 1988. godine sam uvidio velikosrpsku politiku Miloševića na prvom mestu protiv srpskog naroda."
Hrvatska je rat ostavila iza sebe. Nitko normalan danas ne govori o granici na Zemunu, nitko ne viče u Saboru da je Duvanjsko polje hrvatsko zato što je ondje, po predaji, okrunjen kralj Tomislav. Oni Srbi koji su izbjegli 1995. godine imaju hrvatska državljanstva, hrvatske putovnice i koriste ih.
Građani Srbije masovno rade u Hrvatskoj bez ikakvih problema. Rado su viđeni radnici, barem se ne moraš prisjećati kako se na engleskom kaže obična ili mineralna voda. Pune srpski izvođači hrvatske koncertne dvorane više nego itko. Svatko tko dolazi raditi ili uživati u ljepotama Hrvatske, tko dolazi s dobrim namjerama, dobrodošao je!
Dragi susjedi, čekate na granicama radi politike svojih vođa
Građani Hrvatske, kao i Mađarske ili Bugarske, slobodno putuju cijelom Europom. Možeš sjesti u auto i od Zagreba ili Splita do Lisabona te nitko ništa ne pita. A na Bajakovu - višesatna čekanja. Schengenska granica. Fotografiranje. Otisci prstiju. Tamo bi trebalo postaviti jumbo-plakate s porukom: "Dragi susjedi iz Srbije, čekate ovdje satima zbog Borisa Bratine i sličnih."
Dok je vlast Srbije ovakva kakva jest, s politikom koja zaziva nove ratove, na Bajakovu će biti granica i rampa. U Europu se ne ulazi s povijesnim računima u jednoj ruci i kartama tuđe zemlje u drugoj.
Ministre Bratina, kako bi se na srpskom reklo, daleko ti lepa kuća!
