Vlado Vadlja, ratnik i humanitarac
Nekoliko dana prije 32. obljetnice oslobođenja Međimurja od JNA, umro je Vlado Vadlja, jedan od sudionika tog događaja, dragovoljac Domovinskog rata koji se borio na pakračkoj bojišnici, šibenskom ratištu i bio sudionikom humanitarnog konvoja Bijeli put za Novu bilu i Bosnu srebrenu.
Rođen je u Donjem Hemuševcu 1953. godine u siromašnoj obitelji koja je, kako piše u Dnevniku, potražila sreću u Slavoniji: „Otišli su od gladi i bijede u plodne krajeve, na motiku… Sa svim ruhom na sebi, sa svim kruhom u sebi“. Nakon povratka u Međimurje Vlado odrasta s bakom i djedom dok roditelji pečalbare. Otac mu, napokon, dobiva pristojan posao u Čateksu i obitelj se konsolidira. Za vrijeme služenja vojnog roka u Beogradu dolazi u sukob s vojnim vlastima, peocesuiran je na Vojnom sudu, nakon suđenja oslobođen, ali ostala je karma koja ga je pratila. Jedan njegov kolega, naime, stavio je umjesto petokrake na kapu srpski grb i paradirao s njime po vojarni. Kako nitko nije reagirao Vadlja je, revoltiran, nacrtao hrvatski grb na kartončiću, zalijepio ga na petokraku i poput kolege odvažno se zaputio po krugu. Njega su odmah zapazili, prijavili i pritvorili. Ova mala buntovnička epizoda odrazila se na njegovu egzistenciju. Puno godina nakon vojske nigdje nije mogao dobiti posao. Napokon, ipak, zaposlio se u Panexu, prvo kao vozač, a zatim kao instruktor vožnje. Karijeru vozača zamjenjuje vojničkom.
Upoznao sam ga kao pripadnika Odreda narodne zaštite pred čakovečkom vojarnom. Došao je tamo sa samostrjelom. Svi smo ga gledali u čudu, ali i s divljenjem. Mi smo iskrsnuli s lovačkim puškama, pištoljima i ponekim kalašnjikovom, a Vlado sa samostrjelom. Moćno je to oružje i danas, pola milenija nakon izuma. Uključuje se u obranu zemlje, prvo kao pripadnik Sportske čete, a zatim 54. bataljuna.
Sudjeluje 1993. godine s grupom prijatelja u osnivanju podružnice humanitarne organizacije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu srebrenu. Skupljali su pomoć u hrani, lijekovima i drugim potrepštinama za napaćeno stanovništvo ratom razorenih i izoliranih područja u Bosni i Hercegovini. U veljači 1994. godine zajedno s Vjekoslavom Procajem kreće na opasan put preko bosanskohercegovačkih planina u konvoju pomoći koji je često bio pod oružanom vatrom. Jedan vozač konvoja poginuo je na tom putu. Iz Međimurja kreću tri kamiona koje su darovali: Hasan Tanović, Miroslav Jazvić i Varaždinski transporti. Nakon pretovara u Zagrebu put koji će trajati 17 dana do samog kraja nastavljaju Vadlja i Procaj. Kreću ispred čakovečkog hotela Park u podne, 11. veljače 1994. godine, a vraćaju se 26. veljače u jutarnjim satima. Bila je to naporna, pogibeljna, ali iznad svega humana gesta koja je od gladi, iscrpljivanja, a možda i smrti, spasila mnoge žitelje Lašvanske doline. Akciju je predvodio dr. Slobodan Lang.
U svome Dnevniku Vlado zapisuje: „24. 2. četvrtak. Pozvani smo na objed u „Srebrešić“. Posni instant pire s nekim preljevom sumnjiva izgleda, okusa i mirisa. Nešto suho iz konzerve malo prije sam ubacio u usta tako da nisam morao to jesti. U restoranu vidim ljude tmurnih pogleda, povučenih u sebe. Mina 82 mm pala je kod ulaza, u blato. Djeca izlaze iz škole, prolaze pokraj i viču – nije pukla, nije pukla! Poslije podne još nekoliko mina pada uokolo. Do odlaska na spavanje nabrojao sam 34 detonacije. Bosanski humor, međutim, nije napustio žitelje. Jedna se krčma zvala „Bolji život“. U njoj nastavu polazi Fabijanova kći koja za vrijeme večere kaže: Tata, pa mogu i ja u „Boljem životu“ diplomirati kad si i ti baš tamo diplomirao.“
U djelatnom vojnom sustavu Hrvatske vojske Vlado Vadlja je do 1997. godine. Do kraja ostaje djelatan u skrbi za obitelji poginulih branitelja, a tu je bilo teških trenutaka, od priopćavanja tragičnih vijesti preko sahrane do svih vidova pomoći.
Nesebičan, vedar, duhovit, Vlado Vadlja ostat će u sjećanjima poznanika i prijatelja s mišlju da je otišao jedan izniman čovjek nakon kojega ostaje velika praznina.
Ivan Pranjić,
Mihovljan
