Te 2015. godine u svibnju, vijest o smrti stožernog narednika i velikog Tigra Stevice Pavlinija – braniteljski svijet zavila je u crno. Za njih je njihov pokojni suborac bio Lala, a za ostatak Hrvatske, potpuno nepoznat imenom i prezimenom.
Da priča o Lali njegovom smrću nije zaboravljena, potrudio se grad Ilok koji je u znak zahvalnosti stube svog prekrasnog parka nazvao upravo njegovim imenom.
Podsjetimo, ovaj hrvatski junak okončao je svoj život, po ogorčenim riječima njegovih prijatelja, “kao pas”, a bio je i više nego čovjek. Otplaćujući tuđe dugove, umro je utapajući svoju tugu u alkoholu kojim je htio oglušiti na krikove svojih mrtvih suboraca. Smrt ga je zatekla u njegovoj maloj kućici u Iloku…
Od heroja do žrtve
Od ljudi koji su mu do kraja pokušali pomoći doznali smo da je Lala potekao iz disfunkcionalne obitelji, pa je tako od malih nogu prošavši kroz domove postao institucijsko dijete. U rat je, kažu, otišao bez sekunde razmišljanja i na bojišnicama sa svojim Tigrovima dao cijelog sebe, kao da se za nešto htio odužiti.
“Naš Lala je od društvene ništice došao do statusa heroja u hipu, a okončao je kao žrtva rata, parazitske okoline, te ponajprije sustava koji je zanemario brigu za čovjeka, za ljude koji su sustav stvorili… Znam da bi sada odgovorni iz rukava istresli niz razloga za takav kraj; obiteljsko naslijeđe, maloljetnu delikvenciju, boravak u KPD, alkohol. Sve samo kako bi umanjili lik i djelo našeg prijatelje te skrili demone koji su se naselili duboko u njegovu dušu, odnosno Pilatovski oprali ruke i rekli – dali smo mu stan, dali smo mu mirovinu, što bi još htjeli?! Zanemarili su ono najvažnije, zanemarili su čovjeka i njegovu potrebu za radom i stvaranjem, njegovu potrebu za pripadnosti nečemu, jer kada život provedeš u sustavu, teško je van njega funkcionirati”, ispričao nam je nakon Laline smrti vukovarski branitelj Domagoj Jurčić Sremac.
Stevica Pavlini – Lala, bio je veliki ratnik. Mnogi tvrde kako je taj najteži trenutak ratne Hrvatske, za njega možda bio i naj sretniji u životu. Bio je odvažan i njegovi su ga dečki slijedili. Priča o Lalinom podvigu na “Bezimenom visu”, jednoj od čuka Južne bojišnice, samo je mali dio ratnog puta pokojnog iločkog heroja.
“Ne sanjam mrtve, ali čujem njihove krikove”
Sremcu se povjerio riječima “ne sanjam mrtve, ali ne mogu spavati zbog njihovih krikova”: “Zbog ranjavanja kičme bio umirovljen i stambeno osiguran, no vremenom je spao na kućicu u Iloku. Tamo je počeo kopniti, opterećen ratnim sjećanjima i tuđim ratama kredita. Odao se alkoholu. Mi, njegovi suborci, učinili smo sve kako bi mu pomogli i nekako natjerali na liječenje. Međutim, opirao se. Sada mi se čini da je svjesno izabrao smrt. Osjećam ipak određenu ljutnju jer je Lala propadao naočigled institucija koje su mu, smatram, trebale zahvaliti na način da mu pomognu. Nikakva psihosocijalizacija, nikakva rehabilitacija… Nitko nije imao sluha za krike u Lalinoj glavi koje je utapao u alkoholu. Ništa za čovjeka koji je za Hrvatsku dao sve. Jednostavno, prelako su ga se odrekli. Svoj život je naš brat Lala okončao malo niže nego li ga je počeo, povlačeći se u alkoholnim izmaglicama lutajući ulicama svoga grada uglavnom sam, tek tu i tamo u društvu nekolicine svojih suboraca, nakratko izvlačeći podsmjehe bahatih klinaca i tipova koji nisu omirisali barut.”
Na Lalinom sprovodu okupljeno mnoštvo pokušalo je utješiti njegovu majku Ivku koja je neprestano plakala i zazivala sinovo ime: “Mi smo oplakivali junaka, a ona svoje dijete… Smirila se tek prilikom primanja državne zastave. Prestala je jecati iste sekunde. Čvrsto je zagrlila dočasnika Hrvatske vojske koji joj je zastavu uručio. Imao sam dojam da grli Lalu”, kazao je jedan od suboraca.
