Pitanje što je prethodilo Oluji ne može se pošteno odgovoriti bez pogleda na pobunu, okupaciju i logistiku koja je dolazila iz Srbije još od 1991. godine.
Oluja nije bila početak priče, nego završni čin rata kojem su prethodili pobuna, progon, okupacija i logistička potpora iz Srbije. Od Benkovca 1991. do Gline 1995., dokumenti i izjave otkrivaju kontinuitet politike koja je prethodila slomu RSK.
Urednička napomena:
Ovaj tekst nije pisan protiv srpskog naroda. Niti je svrha povijesno ozbiljnog teksta kolektivna osuda bilo kojeg naroda. Ovdje je riječ o politici, zapovjednim strukturama, ideologiji i odgovornosti konkretnih ljudi. Ako želimo pošteno govoriti o Oluji. Tada moramo imati hrabrosti govoriti i o onome što joj je prethodilo: o pobuni, uspostavi paradržavnih struktura, progonu hrvatskog stanovništva i logistici koja nije nastajala u praznom prostoru.
Što je prethodilo Oluji i zašto je to važno
Godinama se u dijelu srpske javnosti, ali i šire. Održava pojednostavljena teza prema kojoj je cijela priča o ratu u Hrvatskoj sažeta u rečenicu da su “Hrvati protjerali Srbe iz Hrvatske”. Takva formulacija nije samo povijesno manjkava nego i duboko nepoštena. Jer briše sve što se događalo od 1991. do 1995. godine. Oluja nije bila početak priče. Bila je završni vojno-redarstveni čin rata koji je Hrvatskoj već ranije bio nametnut pobunom, oružanim nasiljem i okupacijom dijela njezina međunarodno priznatog teritorija. Human Rights Watch izričito navodi da je Hrvatska 4. kolovoza 1995. pokrenula Operaciju Oluja radi preuzimanja Krajine, područja koje su separatističke srpske snage držale pod kontrolom još od početka 1991. godine.
Ako se želi razumjeti zašto je do Oluje uopće došlo. Tada se mora razumjeti i narav projekta koji joj je prethodio. U činjeničnoj izjavi Milana Babića pred Haškim sudom stoji da je 1. kolovoza 1991. na području SAO Krajine primijenjen Zakon o obrani Republike Srbije. Čime je prostor pobune dodatno vezan uz srbijanski pravni i vojni okvir. U istoj se izjavi vidi i da je Babić sudjelovao u stvaranju i mobilizaciji snaga Teritorijalne obrane te da je pomoć, oružje, obuka i politička koordinacija dolazila izvan same Krajine. To je važna činjenica jer ruši mit o navodno spontanom i lokalnom “ustanku” bez ozbiljne vanjske potpore.
Tu sliku dodatno potvrđuje i presuda Milanu Martiću. U njezinu sažetku stoji da su vodstvo SAO Krajine i RSK, a posebno Martić. Tražili i dobivali značajnu financijsku, logističku i vojnu potporu iz Srbije. I to preko MUP-a Srbije, Službe državne sigurnosti Srbije i JNA. Dakle, kada danas netko pokušava prikazati Krajinu kao odvojenu i samoniklu političku tvorevinu. Međunarodno sudski utvrđene činjenice govore drukčije: riječ je o projektu koji je imao ozbiljnu podršku iz Beograda i iz tadašnjih srbijanskih sigurnosno-vojnih struktura.
Posebno je važan i kasniji predmet Stanišić–Simatović.
U žalbenoj presudi Mehanizma za međunarodne kaznene sudove navodi se da je raspravno vijeće utvrdilo uključenost Stanišića i Simatovića u opskrbu oružjem i financijsku pomoć policiji SAO Krajine. Kao i doprinos obuci pripadnika policije SAO Krajine, Teritorijalne obrane i drugih dobrovoljaca u kampu Golubić između svibnja i kraja srpnja 1991. godine, uključujući i angažman instruktora povezanih sa Službom državne sigurnosti. To je jedna od onih činjenica koje mijenjaju perspektivu: rat u Hrvatskoj nije moguće ozbiljno tumačiti bez Beograda, bez službi i bez organizirane logistike.
Upravo zato vrijedi vratiti se na dvije vremenski udaljene, ali sadržajno povezane točke: Benkovac 1991. i Glina 1995. Te dvije točke pokazuju da između početne pobune i završne faze rata postoji jasan kontinuitet političkih, vojnih i logističkih obrazaca.
Benkovac 1991.: iza slike “jedinstva”
Audio-video zapis iz Benkovca od 23. studenoga 1991. važan je zato što ne pokazuje samo rat protiv Hrvatske. Nego i unutarnje pukotine unutar srpskih struktura u SAO Krajini. Benkovac tada nije bio sporedna lokacija, nego važno uporište JNA. U haškim materijalima vidi se da je 180. motorizirana brigada bila izravno vezana uz benkovačko područje i uz operacije koje su se vodile u studenome 1991. Uključujući i kontekst napada na Škabrnju.
Jednako je važno i to da haški transkripti potvrđuju postojanje ozbiljnih sukoba između različitih centara moći na srpskoj strani. Iz svjedočenja Dragana Vasiljkovića u predmetu protiv Slobodana Miloševića vidi se da je sukob s Milanom Babićem postojao već tijekom ljeta 1991. Kada je Babić javno nastupao protiv Kapetana Dragana i kada je Vasiljković sam govorio da je uklonjen sa scene nakon razdoblja u kojem je smatrao da je bio koristan za organizaciju obrane Krajine. U drugim haškim materijalima spominju se i “paralelne strukture” oko Martića, Stanišića, Simatovića i Kapetana Dragana. Nasuprot Babićevu formalnom političkom položaju. To znači da ni sama SAO Krajina nije bila homogena ni stabilna tvorevina. Nego prostor stalne borbe za utjecaj, oružje, zapovijedanje i političku legitimaciju.
Zato je benkovački zapis važan i iz drugog razloga: on pokazuje da je iza propagandne slike o “obrani naroda” stajao složen i sukobljen sustav. Jedni su nastojali zadržati političku kontrolu, drugi su raspolagali oružjem i ljudstvom, treći su imali logističnu i sigurnosnu potporu iz Srbije, a četvrti su preko JNA dobivali operativni okvir. Drugim riječima, već 1991. bilo je jasno da se rat na hrvatskom prostoru ne vodi samo lokalno i spontano, nego u sprezi politike, paravojske, policijskih struktura i JNA.
Dokumenti, svjedočenja i presude pokazuju što je prethodilo Oluji i zašto se kolovoz 1995. ne može promatrati kao početak rata.
Glina 1995.: kada Šešelj sam kaže više nego što bi danas mnogi htjeli priznati
Drugi važan zapis dolazi iz Gline, s kraja ožujka 1995., dakle svega nekoliko mjeseci prije Oluje. U haškom transkriptu sa suđenja Slobodanu Miloševiću od 14. rujna 2005. zabilježeno je puštanje amaterske snimke uz napomenu da je riječ o kraju ožujka 1995. I da Vojislav Šešelj govori okupljenim Srbima u Glini “samo četiri mjeseca prije nego što je počela Oluja”. Sama ta procesna napomena već je važna: potvrđuje vremenski i prostorni okvir snimke koja se danas može promatrati kao vrijedan dokument mentaliteta i politike neposredno prije vojnog sloma RSK.
Prema prijepisu govora, Šešelj tada govori da se vjerovalo Miloševiću 1991. i 1992., da je pomagao i Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku. Da je srpskim radikalima i dobrovoljcima dao oružje za desetke tisuća ljudi. Da su na raspolaganju bili autobusi, uniforme i vojna infrastruktura. Uključujući kasarnu u Bubanj Potoku, te da je oružje prebacivano preko Dunava iz policijskih skladišta i skladišta Teritorijalne obrane Srbije. Ovdje je važno ostati odmjeren: taj broj i pojedine detalje valja tretirati kao Šešeljevu tvrdnju iz govora, a ne kao samostalno dokazanu brojku. Ali i kao takva, ta izjava je politički i povijesno iznimno važna. Jer pokazuje kako je jedan od najistaknutijih promotora velikosrpske ideje sam opisivao mehanizam rata.
Još je važnije to što se jezgra Šešeljeve priče uklapa u već utvrđeni dokumentarni okvir.
Babićeva činjenična izjava govori o primjeni srbijanskog obrambenog zakona. O nabavi oružja i o kampu za obuku u Golubiću. Koji je, prema toj istoj izjavi, bio financiran, naoružan i opskrbljivan od strane MUP-a Srbije. Martićeva presuda govori o znatnoj financijskoj, logističkoj i vojnoj potpori iz Srbije. Stanišić–Simatović potvrđuje obuku, oružje i pomoć policiji SAO Krajine. Zbog toga Šešeljev govor ne stoji sam. On je prije potvrda obrasca koji se već vidi iz drugih izvora.
U tome i jest njegova težina. Kada takve stvari izgovori hrvatska strana, dio publike ih automatski odbacuje kao propagandu. Kada ih izgovori sam Vojislav Šešelj. Čovjek koji je gradio političku karijeru na radikalnom nacionalizmu i ratnoj mobilizaciji. Tada te riječi postaju neugodan, ali vrijedan dokaz vlastitog mentaliteta i metode. One ne dokazuju svaku pojedinost u tehničkom smislu. Ali jasno upućuju na to da iza rata nisu stajali samo lokalni strahovi i improvizacija. Nego politički projekt, logistika i organizacija.
Tko želi razumjeti što je prethodilo Oluji, mora promatrati Benkovac 1991. i Glinu 1995. kao dio iste političke i vojne priče.
Zašto je ta činjenica važna za razumijevanje Oluje
Ako se prihvati da su pobuna, oružana sila, progon hrvatskog stanovništva i pomoć iz Srbije prethodili Oluji. Tada postaje jasno zašto je povijesno pogrešno govoriti kao da je sve počelo tek u kolovozu 1995. godine. U predmetu Milan Babić utvrđeno je da je cilj zajedničkog zločinačkog pothvata bio trajno i prisilno uklanjanje nesrpskog stanovništva s velikog dijela hrvatskog teritorija radi stvaranja srpski dominiranog prostora. U Martićevoj presudi opisuje se obrazac napada na pretežito hrvatska područja tijekom jeseni 1991. I početka 1992. Nakon čega su slijedili ubijanja, nasilje nad civilima, razaranje kuća i crkava, pljačka i prisilno uklanjanje nesrpskog stanovništva. To nije bio rubni incident, nego sustavan obrazac.
Zbog toga rečenica da su “Hrvati protjerali Srbe iz Hrvatske” ne može biti pošten sažetak rata. Ona iz briše početak sukoba, briše pobunu, briše okupaciju, briše hrvatske prognanike i ubijene civile, briše Škabrnju, Saborsko, Kijevo i mnoga druga mjesta, te briše političku i logističku odgovornost onih koji su takav rat pripremali i vodili. Povijest koja briše početak sukoba nije povijest nego propaganda.
Ali jednako bi nepošteno bilo prešutjeti ono što je uslijedilo nakon Oluje. Human Rights Watch je dokumentirao da su nakon operacije počinjeni teški zločini nad srpskim civilima koji su ostali ili se vratili: ubojstva, paleži, pljačke, zastrašivanje i sustavno nekažnjavanje. To se ne smije nijekati, relativizirati ni opravdavati. Povijesna istina ne traži da se jedna žrtva prizna, a druga prešuti. Ona traži da se govori o objema, ali pravim redoslijedom i u pravom kontekstu. Zločini nakon Oluje ne mogu izbrisati činjenicu da su pobuna, progon i okupacija prethodili Oluji; kao što ni zločini koji su prethodili Oluji ne mogu opravdati zločine počinjene poslije nje.
Završna riječ
Zato su i Benkovac 1991. i Glina 1995. važni. Benkovac pokazuje da su među srpskim snagama postojali unutarnji sukobi. Paralelne strukture i snažna povezanost s JNA već u ranoj fazi rata. Glina pokazuje da se i četiri mjeseca prije Oluje otvoreno govorilo o logistici, dobrovoljcima, oružju i potpori bez koje pobunjena tvorevina ne bi mogla opstati. Između te dvije točke stoji cijeli ratni kontinuitet: od političkog projekta i vojne potpore, preko progona i okupacije, do konačnog sloma 1995. godine.
Ovaj tekst zato ne treba čitati kao napad na narod, nego kao poziv na povijesnu ozbiljnost. Dok god se u javnosti bude širila laž da je sve počelo u kolovozu 1995. Bit će potrebno vraćati se dokumentima, svjedočenjima i snimkama koje pokazuju drukčije. Ne radi osvete. Ne radi mržnje. Nego radi istine. A bez istine nema ni poštenog sjećanja, ni poštene rasprave, ni poštenog mira.
Upravo zato odgovor na pitanje što je prethodilo Oluji nije politička dosjetka, nego pitanje povijesne istine.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
